Napadom Oružanih snaga Republike Hrvatske na južni i središnji dio zapadnoslavonskog okupiranog teritorija iz smjera Novske i Nove Gradiške na današnji dan prije 24 godine započela je vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH, “Bljesak”, a čiji je cilj bio ulazak u Okučane, središte neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području.

U ovoj akciji od 1. do 3. svibnja 1995., na glavnim pravcima napada bile su 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada, te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade, a u potpori pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopno topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i postrojbama specijalne policije.

Prvi put u Domovinskom ratu korišteni su i masovniji udari hrvatskog zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu čime je postignuto dodatno taktičko iznenađenje neprijatelja.

U manje od trideset dva sata hrvatske snage koje su brojile oko 7200 vojnika i policajaca, oslobodile su 500 četvornih kilometara dotad okupiranog zapadnoslavonskog teritorija te je uspostavljen nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji. Nakon gotovo četiri godine okupacije oslobođeni su Okučani.

Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije Srbi su srušili zrakoplov Rudolfa Perešina, pilota HRZ-a koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju.

Vojno redarstvena operacija “Bljesak” prethodila je operaciji “Oluja” koja je slijedila nakon tri mjeseca, čime je Hrvatska pokazala odlučnost da uspostavi državno-pravni poredak na cijelom svom području.

Izvor: http://metro-portal.hr

U povijesti nogometa mnoge su utakmice označene kao velike, ali najveću su prije 102 godine na poljima Flandrije odigrali anonimni momci iz Velike Britanije i Njemačke koji nikada nisu postali nogometne zvijezde, štoviše mnogi od njih nisu živjeli dulje od nekoliko mjeseci nakon što je “sviran kraj”. Jer u tom je dijelu svijeta Prvi svjetski rat odnio 600.000 mladih života. No o jednoj se crtici koja se dogodila između bjesomučnih granatiranja danas govori s poštovanjem jer nogometna je lopta, barem na nekoliko dana, zaustavila neprijateljstva!

Puške su utihnule

Bio je to prvi Badnjak u Velikom ratu. U blatnjavim rovovima i vodi do koljena kod strateški važnog Ypresa na sjeveru Belgije ukopani Nijemci i Britanci čekali su novi okršaj. Noć prije bila je paklena, granate su sijevale na sve strane, obje su strane brojile na desetke mrtvih. Međutim, čim se počelo mračiti, s bijelom zastavom u rukama njemački vojnik prešao je preko ničije zemlje s ponudom o prekidu vatre.

– Nećemo do Božića pucati na vas, ako vi ne pucate na nas – glasila je ponuda.

Britanci su pristali, iskoristili su iznenadno primirje da s ničije zemlje pokupe 69 tijela svojih mrtvih suboraca i pokopaju ih. Isto su učinili i Nijemci sa svojim mrtvima. Napetu tišinu prekinula je pjesma, iz njemačkih rovova čulo se prvo tiho, a kako je noć odmicala, sve glasnije “Stille Nacht” (Tiha noć), a iz engleskih “Silent Night” (engleski prepjev iste pjesme) i led je razbijen. Neprijatelji su jedni drugima čitavu noć uzvikivali božićne čestitke, no vrhunac se dogodio dolaskom zore. Zaraćene strane predložile su sastanak na ničijoj zemlji i, čim se počelo razdanjivati, vojnici su počeli izlaziti iz rovova. Isprva su se na to sa nepovjerenjem odvažili tek rijetki, no kako su minute odmicale na ničijoj zemlji izmiješalo se na stotine “neprijatelja”.

– Izgledalo je potpuno ludo, međutim nismo pucali jedni na druge – napisao je stožerni narednik Clement Barker u svome pismu kući poslanom četiri dana nakon Božića 1914.

Isprva rukovanje i dijeljenje cigareta pretvorilo se u veliku božićnu proslavu. Plesalo se i pjevalo, a onda se niotkud pojavila prava nogometna lopta. Englezi su svoj gol napravili od ruksaka i kapa, a Nijemci su za vratnice iskoristili svoje kacige. Na polju s kojeg su samo nekoliko sati prije odnijeli svoje mrtve zaigrali su nogomet. Istovremeno, kilometar lijevo i kilometar desno ginule su na stotine britanskih i njemačkih vojnika.

– Na stotine mladića jurilo je tu loptu. Jednostavno smo bili sretni što nakon nekoliko mjeseci provedenih u rovu možemo potpuno slobodno trčati po polju – napisao je tada 18-godišnji Barker u pismu kući.

A završilo je 3:2 za njemačke vojnike, o čemu svjedoči pismo vojnika 133. Saxon divizije poslano redakciji Timesa.

Iako je pao dogovor da se preko Božića ne ratuje, primirje je potrajalo još nekoliko dana jer nitko nije htio prvi zapucati! Univerzalni jezik nogometa međutim nije se svidio svima.

Optuženi za izdaju

Zapovjednicima su se pušile uši kada su čuli za iznenadno primirje, taj je čin protumačen kao izdaja, odmah su letjele glave nižih časnika na tome dijelu bojišnice, čitave postrojbe su premještene. Zapisano je i kako je jedan njemački vojnik viknuo Englezima da ih zbog kazne smjenjuje pruska bojna i da se čuvaju, “jer Prusi ne prezaju ni od čega”. I takvo što se poslije više nikad nije ponovilo.

Šest kilometara duga bojišnica kod Ypresa samo nekoliko mjeseci poslije, u travnju 1915., zasuta je bojnim otrovom, koji je po gradu u kojem je prvi puta korišten i nazvan iperit. Na istom tom mjestu na kojem su 25. prosinca 1914. vojnici zaraćenih strana igrali nogomet, tisuće njihovih suboraca umrle se u najgorim mukama, s plikovima na koži i plućima.

U vrijeme kada je utakmica igrana, bila je zataškana jer vojnicima zaraćenih strana nije bilo dozvoljeno imati kontakt s neprijateljem, ali čitavo stoljeće poslije anonimni se junaci slave.

– Jedan od razloga zašto su igrali nogomet bio je i zato što nisu bili u mogućnosti komunicirati dobro zbog jezične barijere. To je za njih bio način da dijele nešto – kaže James Taylor, povjesničar Imperijalnog ratnog muzeja,

Danas na mjestu odigravanja utakmice koja je, barem na kratko, zaustavila rat stoji križ, a podno njega se u spomen na anonimne nogometne junake ne ostavlja cvijeće već – nogometne lopte.

Izvor: vecernji.hr

Kravata, sveopći simbol uglađenosti i kultiviranosti, vezuje se uz Hrvate. Oni, istina kravatu nisu “patentirali”, ali su je, kao modni detalj, u 17. stoljeću raširili po Europi, tako da je pod hrvatskim imenom postala, i do danas ostala, nezaobilaznim modnim dodatkom.

Kakva je tri i pol stoljetna povijest kravate? Budući da je nakon turskih provala na hrvatskim prostorima formirana Vojna krajina, njezini su vojnici bili nepresušni izvor i za ostala europska bojišta. Oni su sudjelovali u njemačkom Tridesetogodišnjem ratu (1618-1648), a bili su prepoznatljivi po marami oko vrata, preteči današnje kravate. Od 1635. godine hrvatski vojnici služili su u Francuskoj, pa je godine 1667. ustrojena i posebna pukovnija “Royal Cravates”, koja je dobila ime po Hrvatima. Obični vojnici nosili su kravate od lanena platna, plemići od čipke ili muselina ili neke druge fine tkanine.

Ovi ovratni privjesci bili su dio bojne opreme Hrvata i neka vrsta raspoznavanja, jer u to doba još nije bilo vojničkih odora. Poznato je da je francuski kralj Luj XIV bio upleten i u tajne pregovore oko urote Zrinskih i Frankopana, kako bi Hrvatska došla pod francuski patronat.To je propalo, ali je “Kralj Sunce” počeo nositi kravatu, jer je kao muški modni ures bila mnogo jednostavnija za upotrebu i mnogo ljepša od dotadašnjih uškrobljenih visokih okovratnika. Kada je u to vrijeme najmoćnija okrunjena glava Europe stavila kravatu, bio je to korjenit zaokret u modnim trendovima. Dvor je, naime, uposlio vlastitog “kravatara”, koji je kralju svakog dana dostavljao nekoliko kravata, kako bi kralj mogao odabrati jednu, koja bi odgovarala prigodnom trenutku.

Kravata se brzo širila Europom. Nakon Francuza prihvatili su je Belgijanci i Nizozemci, a otuda je prešla na britansko otočje, što je bilo presudno za razvoj kravate. Potom je osvojila sve kontinente. Englezi su od kravate napravili pravi kult. Promijenili su načine njezina vezivanja i uzorke boje. Naime, do početka 19. stoljeća kravate su bile bijele, a Englezi su uveli šarolike, čime su postale pokazatelj nečijeg ukusa. Zatim je američki je proizvođač tekstila Jesse Langsdorf učinio revolucionarni iskorak jer je tkaninu izrezao u tri dijela i onda je opet sašio na način koji omogućuje lakše vezivanje, ali i industrijsku izradu. Talijani su dodali nove umjetničke elemente u izradi kravate kojim se naglašava individualnost osobe koja je nosi.

Iako postoji čak 85 teorijskih mogućnosti vezivanja čvora kravate, a tek desetak čvorova odgovaraja uobičajenim predodžbama simetrije i ravnovjesja, najpoznatiji je jednostavni i dvostruki “windsorski čvor” koji je afirmirao vojvoda od Windsora. Kad se radi o obliku, danas su u upotrebi kravate izdužena oblika (“oblik poluboce”), koje su i najpopularnije, zatim vrpce ili leptir-mašne, te tzv. ascot-kravate.

Razni izvori o hrvatskom podrijetlu kravate:

Francuska monografija Le grande histoire de la cravate (autor Francois Chaille), naklada Flammarion, Paris 1994., obrazlaže i izričito potvrđuje hrvatsko podrijetlo kravate.
Talijanska monografija Miss Cravatta, izdana 1996. u Comu, najpoznatijem europskom i svjetskom centru za proizvodnju kravata, pojavu kravate u Francuskoj nedvojbeno povezuje uz dolazak hrvatskih konjanika u vrijeme Louisa XIV.
Enciclopedia Britannica uz imenicu cravat navodi da je nastala od Crabate, Cravate, Croatian i pojavu kravate datiraju sa 1656. godinom.

Izvor: www.academia-cravatica.h

Hrvatska obilježava 8. listopada – Dan neovisnosti, povijesnu odluku o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ.

Toga dana 1991. godine Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je donio odluku da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji.

Ta je značajna odluka Hrvatskog sabora donesena nakon što je istekao tromjesečni moratorij na Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Naime, stupanje na snagu ove Odluke odgođeno je tada za tri mjeseca na osnovi Brijunske deklaracije od 7. srpnja, odnosno na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Istoga dana kada je istekao moratorij, zrakoplovi JNA bombardirali su povijesnu jezgru Zagreba i Banske dvore u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

Zbog tih okolnosti, te mogućih novih zračnih napada na Zagreb, povijesna je sjednica svih triju saborskih vijeća održana 8. listopada 1991. godine u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu.

Izvor: vecernji.hr

Na današnji dan prije 22 godine na kninskoj se tvrđavi zavijorila hrvatska zastava.

Oluja je počela 4. kolovoza, ciljanim udarima HV-a po svim crtama razgraničenja sa srpskim snagama, no ono što će uvijek ostati simbol Oluje je oslobađanje Knina i zastava od dvadeset metara koja se vijori na tvrđavi.

Prvog dana operacije na području Dalmacije i Knina HV je pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine uništio srpske linije obrane s istočne i sjeverne strane Dinare te s južne strane iz smjera Miljevaca, čime su bili otvoreni svi putovi za konačan napad na Knin drugog dana operacije. Nositelji glavnih udara po srpskim linijama obrane u dalmatinskom zaleđu i oko Knina bile su 4. i 7. gardijska brigada, te 81. gardijska bojna. Osim toga, 2. bojna 9. gardijske brigade napredovala je na Velebitu i ostvarila uvjete za udar na Gračac. Sve ostale pričuvne postrojbe u području dalmatinskog zaleđa, 113. brigada, 112. i 144. brigada HV-a te domobranske postrojbe, uglavnom su vatrom vezivale srpske snage na svom području dok su gardijske brigade napredovale prema Kninu.

Drugog dana operacije u 5 sati ujutro počelo je oslobađanje Knina, a zadaću su preuzele 4. i 7. gardijska brigada. Zauzimanjem Grahova u BiH još prije početka “Oluje”hrvatske su snage izbile na prilaze Kninu i presjekle jedinu komunikaciju koja iz Knina preko Drvara vodi prema Banjoj Luci. Time su snage 7. korpusa krajinske vojske došle u poluokruženje. Umjesto intervencije na tom najkritičnijem smjeru, gdje je bilo neposredno ugroženo političko središte “RSK”, snage “krajinske” vojske, jačine korpusa specijalnih snaga te nekoliko brigada, oklopnih i topničkih sastava iz 15. ličkog i 39. banijskog korpusa, sudjeluju u napadu na Bihać na koji su 19. srpnja krenule jake snage bosanskih Srba s namjerom da ovladaju i tom enklavom u kojoj se u okruženju još od 1992. godine nalazilo 200 tisuća ljudi.

Kad su uz pomoć hrvatskih bespilotnih letjelica, koje su navodile topničku vatru 20. topničkog divizijuna HV-a, 5. kolovoza u jutarnjim satima uništeni topnički položaji srpske vojske na poligonu Crvena zemlja kod Knina, s kojih su se branili prilazi Kninu, označio je definitivni početak kraja srpske vojske.

Već u podne postavljena je zastava, a na kninskoj se tvrđavi okupio politički vrh Hrvatske, što je jasno dalo do znanja da će Oluja završiti oslobađanjem svih dijelova Hrvatske koje su kontrolirale snage tzv. Republike Srpske Krajine, osim istočne Slavonije.

Izvor: http://metro-portal.hr

Dokumentarac ‘Krvava berba grožđa’ opisuje događaje iz 1991. kad je okupirano i spaljeno maleno srijemsko selo Lovas – mjesto gdje su Hrvati tjerani uhvatiti se za ruke i hodati minskim poljem…

‘Čišćenje teritorija’

Masakr nad nevinim stanovništvom ovog malenog istočnoslavonskog sela započelo je dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je tzv. JNA zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni. Tada su se odigrala brutalna ubojstva.

U krvavom pohodu na Lovas ubijeno je između 70 i 85 mještana Lovasa, a 1341 civil natjeran je da napusti svoje selo.

Napad na Lovas je bio dijelom akcije kojim se “čistilo” teritorij za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici Vukovara. U napadu na Lovas sudjelovale su četničke postrojbe, Dušan Silni i Beli orlovi. Tako navode i Ujedinjeni Narodi u svojem izvještaju.

Bijele vrpce oko ruke

Zapalili su crkvu u Lovasu, a zatim natjerali hrvatske mještane da nose bijele vrpce oko ruke. Na hrvatskim kućama morale su stajati bijele plahte. Zapalili su, uništili i opljačkali 261 kuću.

Već na ulazu u selo u svom automobilu ubijen je Antun Sabljak, umirovljenika Ivana Ostruna odveli su u kafić i strijeljali a mnogi su izvučeni iz podruma gdje su se skrivali i smaknuti. Samo tog prvog dana ubijeno je 23 hrvatskih stanovnika Lovasa.
Stanovništvo je mučeno na najstravičnije načine. Batinani su pendrecima, šipkama, kabelima. Vadili bi im zube, stavljali sol na rane, mučili elektro-šokovima, bušilicama im bušili noge… Tortura nisu bile pošteđene ni žene.

Masakr u minskom polju

Prema materijalima Haaškog suda i Amnesty Internationala 18. listopada 1991 g. srpske paravojne postrojbe su natjerale skupinu od 50-ak Hrvata “očistiti” minsko polje. Prije toga su im rekli da idu u berbu grožđa. Prisilili su nevine ljude da se drže za ruke i hodaju ravno po polju. Tek tada ljudi su shvatili da su im ispod nogu nagazne mine. Preživjeli su natjerani da pokupe ostatke leševa…

– Okrutna ubojstva, torture, bijela traka na rukama Hrvata kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti, mučenja i silovanja žena, prisilni rad…., jedan su dio strahota koje su preživjeli mještani Lovasa, koji su nakon toga protjerani. Film je zabilježio mnogobrojna potresna svjedočanstva preživjelih mještana Lovasa koji svjedoče o ratnim zločinima za vrijeme Domovinskoga rata – kaže nam producent Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika.

Počinitelji na slobodi

On ističe kako je optužnica srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine teretila 14 osoba osumnjičenih da su kao pripadnici JNA, lokalne teritorijalne vlasti i paravojne postrojbe „Dušan Silni“ u listopadu 1991. godine počinili ratni zločin – ubojstvo 70 civila u Lovasu.
– Sudsko vijeće odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je 26. lipnja 2012. godine izreklo osuđujuću presudu koja je početkom 2014. poništena. Naloženo je novo suđenje koje se i danas čeka dok se počinitelji i dalje nalaze na slobodi – objašnjava Ivanković.

Autor filma je Silvijo Mirošničenko a dokumentarac je snimljen u produkciji Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskoga rata, Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika i Udruge za audiovizualno stvaralaštvo „Artizana“ iz Zagreba.

Projekt je nastajao uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, Zaklade „Adris“ i Vukovarsko-srijemske županije, Đakovačko-osječke nadbiskupije i Općine Lovas. Na snimanju filma koje je trajalo dvije godina sudjelovala je brojna profesionalna filmska ekipa i drugi suradnici koji su pridonijeli realizaciji filma.

Premijera 52-minutnog dokumentarnoga filma ‘Krvava berba grožđa’ planirana je u rujnu ove godine u Zagrebu, a potom u svim većim gradovima diljem Hrvatske.

Izvor: www.24sata.hr

Jedno novo istraživanje, objavljeno u časopisu American Mineralogist konačno je razotkrilo ključne tajne čvrstoće rimskog betona. Prema studiji koju je proveo tim s University of Utah, rimski beton radio se od mješavine vulkanskog pepela, vapna, odnosno kalcijeva oksida, morske vode i vulkanskog kamenja. Za razliku od suvremenog betona, takva mješavina, kada se koristila za izgradnju luka, lukobrana i brana, u kontaktu s vodom postajala je sve čvršća. Znanstvenici tvrde da je ta činjenica posljedica kemijske reakcije morske vode s vulkanskim materijalima u kojoj se formiraju novi minerali koji jačaju beton.

U sažetku svojeg rada autori ističu da je još Plinije stariji u prvom stoljeću naše ere isticao procese u kojima se vulkanski pepeo u kontaktu s morskom vodom pretvarao u jedinstvenu kamenu masu koja je svakim danom postajala sve snažnija.

Voditeljica istraživanja Marie Jackson, geologinja s University of Utah, kaže da su rimski izumitelji betona bili vrlo inteligentni te da su u svoj rad uložili jako puno vremena.

Znanstvenici su još u ranijim studijama u rimskom betonu otkrili da su čestice vapna sadržavale rijedak aluminijev supstituirani tobermorit.

U novom istraživanju Jackson i njezini suradnici otkrili su da se u strukturama betona formiraju veće količine tobermorita, često zajedno s mineralom filipsitom.

Ova opservacija timu je razotkrila dosad nepoznati proces. U njemu morska voda prodire u beton, otapa vulkanske kristale i staklo, da bi na njihovom mjestu s vremenom kristalizirali tobermorit i filipsit. Ovi minerali, ističu autori, ojačali su beton i spriječili nastajanje pukotina tako da je beton s vremenom postajao sve čvršći.

S druge strane suvremeni beton, koji se temelji na portland cementu, ne mijenja se nakon što se stvrdne. To pak znači da reakcije u njemu uglavnom mogu uzrokovati samo oštećenja.

„Mislim da istraživanje otvara potpuno novu perspektivu za izradu betona u kojoj možemo razmotriti procese korozije koji zapravo stvaraju iznimno koristan mineralni cement što će voditi do trajne otpornosti betona, zapravo možda čak i do njezina povećanja s vremenom“, kaže Jackson koja smatra da bi se rimski recept mogao koristiti pri gradnji struktura u moru.

Izvor: www.index.hr

Hrvatska slavi Dan državnosti prisjećajući se 25. lipnja 1991., kada je Hrvatski sabor donio odluku o pokretanju postupka razdruživanja od drugih republika SFRJ i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Prije povijesne odluke o pokretanju postupka razdruživanja u svibnju 1991. održan je referendum na kojem se više od 94 posto hrvatskih građana očitovalo o tome da Hrvatska ne treba ostati u tadašnjoj jugoslavenskoj državi. U proljeće i rano ljeto 1991. Hrvatska je već bila suočena s pobunom lokalnih Srba i srpskim terorističkim napadima na hrvatske gradove i sela te sa stradavanjem civila.

Zbog međunarodnih pritisaka i uvjerenja da će time lakše teći pregovori o razdruživanju, Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske nije se primijenila odmah, nego je Brijunskom deklaracijom to odgođeno na tri mjeseca. Moratorij je istekao 8. listopada 1991., kada Republika Hrvatska definitivno raskida državno-pravne veze s ostalim jugoslavenskim republikama i postaje samostalna i neovisna država.

Izvor: http://metro-portal.hr

Ove se godine navršava točno 100 godina od jednog od najvećih humanitarnih pothvata u povijesti hrvatskoga naroda. Riječ je o povijesnom spašavanju gladne djece krajem i neposredno nakon završetka Prvoga svjetskog rata, koje je predvodio hercegovački franjevac fra Didak Buntić, a koje je pokazalo neviđeno zajedništvo svih hrvatskih krajeva i omogućilo preživljavanje tisućama ispaćene i gladne djece iz Hercegovine, Bosne, Istre, Kvarnera, Rijeke, Dalmacije i Slovenskog primorja, zahvaljujući dobroti stanovnika Slavonije, Baranje i Srijema, koji su ih ugostili i prehranili.

Bila je to svakog divljenja vrijedna akcija u kojoj se pokazala snaga duha i ljubavi pravih boraca za dostojanstvo svakoga ljudskog života, a posebno onoga slabog i ugroženog. „U iznimno teškim vremenima ratnih stradanja i mržnje izdigli su se ljudi čije ruke nisu šake, nego ruke otvorene, spremne pomoći, primiti, podignuti, nahraniti i spasiti.

Biblijski pothvat

Različiti krajevi kao što su primjerice Hercegovina i Slavonija, krš i plodna polja, dvije su sestre, koje to postadoše u najgora vremena.

Očito, u vremenima nije problem i nema težih ni lakših vremena…“, piše fra Marinko Šakota, župnik iz Međugorja i jedan od organizatora svečane akademije, koja će se u povodu održati u srijedu 22. veljače u podne, u Hrvatskom narodnom kazalištu, a na kojoj će nazočiti hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, hrvatski član predsjedništva BiH Dragan Čović i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, kao pokrovitelji, zatim hrvatski premijer Andrej Plenković, predsjednik Sabora Božo Petrov i drugi visoki uzvanici iz svih hrvatskih krajeva. Glavni organizator tog događaja je Hercegovačka franjevačka provincija, uz svesrdnu potporu niza institucija.

Riječ je o iznimnoj obljetnici jer su učinci tog pothvata gotovo biblijskih razmjera. Zato se prisjetimo nekih činjenica od prije 100 godina…

U godinama prvoga svjetskog rata (1914. – 1918.) život u Hercegovini i nekim dijelovima Bosne, u Istri, Kvarneru, okolici Rijeke, u zaleđu Dalmacije, bio je gotovo zamro. Pored mnogih ratnih nedaća koje su pogodile siromašni narod u tim pokrajinama, k tome mu je još glad oštro zaprijetila i ugrozila ga, a mnoge živote i odnijela. Glad je bila poput živog pijeska koji se sve više širio i sve više ljudi gutao. U tom naletu smrti najugroženija su bila djeca – oni najslabiji i najneotporniji. Upravo kada je izgledalo da će smrt od gladi poharati spomenute krajeve, u Hercegovini se diže Mojsije svoga puka, Spasitelj sirotinje (kako su ga zvali) fra Didak Buntić, tadašnji ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu. On dolazi u Zagreb gdje traži i nalazi spas. Njegovu molbu svim srcem prihvaćaju ljudi široka srca, članovi «Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika» u Zagrebu, poput Josipa Šilovića, Đure Barasičeka, Velimira Deželića, Petra Rogulje, Ivana Vereša, Eugena Sladovića i dr. Tako nastaje pokret za zbrinjavanje glađu ugrožene djece u Sjevernoj Hrvatskoj, Slavoniji i Srijemu. U županijama zagrebačkoj, varaždinskoj, virovitičkoj, bjelovarskoj, požeškoj i srijemskoj organiziraju se obitelji koje su bile spremne primiti gladnu djecu. Cijela Hrvatska, a posebno Slavonija i Srijem, otvaraju srca i vrata gladnoj bosanskohercegovačkoj djeci.

Stasale su generacije

Suprotstavljajući se svim svojim snagama toj surovoj sudbini spomenuti velikani, ali i državni činovnici, učitelji i učiteljice, župnici, građani i seljaci, jednog srca – svi oni započinju pisati jednu od najljepših epizoda u povijesti hrvatskog naroda, a možda i šire. Akcija je trajala od ljeta 1917. do 1919. godine. U tim godinama smrti od gladi otrgnuto je prema procjenama više od 17.000 djece. Samo iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj je zbrinuto, prema službenim podacima, 12.270 djece, od kojih se svojim kućama vratilo 9451, a kod dobročinitelja ostalo 2819 djece.

Mnoga od njih su posvojena, a od većine su stasale generacije, o čemu svjedoče mnogobrojna južnjačka prezimena diljem Slavonije, Baranje i Srijema.

Iz Istre, Kvarnera i Hrvatskog primorja, Dalmacije i Slovenskog primorja na prehrani u Sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji bilo nekoliko tisuća djece.

S pravom se ovu akciju smatra jednim od najsvjetlijih događaja u ratovima i mržnjama protkanom dvadesetom stoljeću. No, nakon akcije uslijedio je zaborav, poguban ne samo zbog onoga što se dogodilo nego i zbog budućnosti. «Nije se spominjalo ono što je bilo bitno za cijelu ovu akciju, a to je da su se spašavala djeca bez obzira na vjeroispovijest i nacionalnost. Hrvatski narod u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj otvorio je vrata svojih domova ne samo Hrvatima nego i djeci srpske nacionalnosti i muslimanske vjeroispovijesti. Kakva je šteta što ta suradnja, pomirenje u nevolji, nije iskorišteno u desetljeću pred Drugi svjetski rat za jačanje povjerenja i suradnje. Zato je ova obljetnica prigoda da otrgnemo zaboravu djelo vrhunske plemenitosti – poručuju organizatori skupa.

“Hercegovački Mojsije”

Rođen je u Paoči kod Čitluka u BiH, 1871. Bio je hercegovački franjevac, narodni dobrotvor i prosvjetitelj, političar i jedna od najutjecajnijih osoba u Bosni i Hercegovini početkom 20. stoljeća. Njegovim zauzimanjem, u godinama velike gladi krajem Prvog svjetskog rata, spašeno je oko 17.000 ljudi, tako što je organizirao prikupljanje pomoći za gladne u Hercegovini, a djecu odvodio u plodne krajeve Slavonije i Srijema te ih razmještao kod dobročinitelja. U Zagrebu je 1919. otvorio konvikt za školovanje siromašnih talentiranih učenika i studenata. Sustavno je djelovao na promicanju gospodarskih i prosvjetnih prilika u Hercegovini. Upućivao je seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, dijelio sadnice, poticao uzgoj duhana i zauzimao se kod vlasti za pravedniji otkup. Organizirao je navodnjavanje poljâ, izgradnju putova, širenje poštanske i telefonske mreže, izgradnju otkupnih duhanskih stanica. Osmislio je program gospodarske i kulturne obnove Hercegovine, utjecao na iskorjenjivanje nepismenosti. U tečajevima, koje je osmislio i organizirao, od 1910. do 1917. naučilo je čitati i pisati oko 20.000 ljudi. Bio je beskompromisan politički zastupnik svoga naroda kod vlasti u Beču, Sarajevu i Beogradu. Nakon raspada Monarhije, u listopadu 1918. izabran je za člana Narodnog vijeća SHS-a, kao predstavnik Hrvatske pučke stranke. Bio je veliki domoljub, te ga se naziva Ocem Hercegovine te Hercegovačkim Mojsijem. Školovao se u Gradnićima, Širokom Brijegu i Humcu. Filozofiju i teologiju studirao je u Innsbrucku (1890. – 1895.), potom predavao hrvatski i klasične jezike u širokobriješkoj gimnaziji.

Od 1905. do 1910. u Širokom Brijegu je vodio gradnju današnje bazilike. Za provincijala hercegovačkih franjevaca izabran je 1919. godine. Umro je 1922. u 51. godini, na jednom od svojih radnih zadataka, usred polja. Ne pamti se da je ijedan svećenik tako bio oplakan u narodu. Očekuje se njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Izvor: vecernji.hr