‘Krvava berba grožđa’: Tjerali su ih hodati po minskom polju

Dokumentarac ‘Krvava berba grožđa’ opisuje događaje iz 1991. kad je okupirano i spaljeno maleno srijemsko selo Lovas – mjesto gdje su Hrvati tjerani uhvatiti se za ruke i hodati minskim poljem…

By slovas - panoramio, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=19341530
By slovas – panoramio, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=19341530
Zločin u Lovasu jedan je u nizu mnogobrojnih koji su se odigrali na hrvatskom tlu tijekom Domovinskoga rata. Na svom putu prema okupaciji i uništenju Vukovara tzv. JNA i četnici iz Srbije uništavali su i ubijali sve što im se našlo na putu. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili srijemsko selo Lovas – kaže nam Antun Ivanković, producent dokumentarnog filma „Krvava berba grožđa“ koji opisuje sve strahote koje su doživjeli Hrvati i ostali nesrbi u Lovasu. Premijerno će se prikazati u rujnu ove godine u Zagrebu.

‘Čišćenje teritorija’

Masakr nad nevinim stanovništvom ovog malenog istočnoslavonskog sela započelo je dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je tzv. JNA zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni. Tada su se odigrala brutalna ubojstva.

U krvavom pohodu na Lovas ubijeno je između 70 i 85 mještana Lovasa, a 1341 civil natjeran je da napusti svoje selo.

Napad na Lovas je bio dijelom akcije kojim se “čistilo” teritorij za napredovanje velikosrpskih postrojbi u okolici Vukovara. U napadu na Lovas sudjelovale su četničke postrojbe, Dušan Silni i Beli orlovi. Tako navode i Ujedinjeni Narodi u svojem izvještaju.

Bijele vrpce oko ruke

Zapalili su crkvu u Lovasu, a zatim natjerali hrvatske mještane da nose bijele vrpce oko ruke. Na hrvatskim kućama morale su stajati bijele plahte. Zapalili su, uništili i opljačkali 261 kuću.

Već na ulazu u selo u svom automobilu ubijen je Antun Sabljak, umirovljenika Ivana Ostruna odveli su u kafić i strijeljali a mnogi su izvučeni iz podruma gdje su se skrivali i smaknuti. Samo tog prvog dana ubijeno je 23 hrvatskih stanovnika Lovasa.
Stanovništvo je mučeno na najstravičnije načine. Batinani su pendrecima, šipkama, kabelima. Vadili bi im zube, stavljali sol na rane, mučili elektro-šokovima, bušilicama im bušili noge… Tortura nisu bile pošteđene ni žene.

Masakr u minskom polju

Prema materijalima Haaškog suda i Amnesty Internationala 18. listopada 1991 g. srpske paravojne postrojbe su natjerale skupinu od 50-ak Hrvata “očistiti” minsko polje. Prije toga su im rekli da idu u berbu grožđa. Prisilili su nevine ljude da se drže za ruke i hodaju ravno po polju. Tek tada ljudi su shvatili da su im ispod nogu nagazne mine. Preživjeli su natjerani da pokupe ostatke leševa…

– Okrutna ubojstva, torture, bijela traka na rukama Hrvata kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti, mučenja i silovanja žena, prisilni rad…., jedan su dio strahota koje su preživjeli mještani Lovasa, koji su nakon toga protjerani. Film je zabilježio mnogobrojna potresna svjedočanstva preživjelih mještana Lovasa koji svjedoče o ratnim zločinima za vrijeme Domovinskoga rata – kaže nam producent Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika.

Počinitelji na slobodi

On ističe kako je optužnica srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine teretila 14 osoba osumnjičenih da su kao pripadnici JNA, lokalne teritorijalne vlasti i paravojne postrojbe „Dušan Silni“ u listopadu 1991. godine počinili ratni zločin – ubojstvo 70 civila u Lovasu.
– Sudsko vijeće odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je 26. lipnja 2012. godine izreklo osuđujuću presudu koja je početkom 2014. poništena. Naloženo je novo suđenje koje se i danas čeka dok se počinitelji i dalje nalaze na slobodi – objašnjava Ivanković.

Autor filma je Silvijo Mirošničenko a dokumentarac je snimljen u produkciji Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskoga rata, Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika i Udruge za audiovizualno stvaralaštvo „Artizana“ iz Zagreba.

Projekt je nastajao uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, Zaklade „Adris“ i Vukovarsko-srijemske županije, Đakovačko-osječke nadbiskupije i Općine Lovas. Na snimanju filma koje je trajalo dvije godina sudjelovala je brojna profesionalna filmska ekipa i drugi suradnici koji su pridonijeli realizaciji filma.

Premijera 52-minutnog dokumentarnoga filma ‘Krvava berba grožđa’ planirana je u rujnu ove godine u Zagrebu, a potom u svim većim gradovima diljem Hrvatske.

Izvor: www.24sata.hr

Konačno otkriveno zašto rimski beton traje tisućljećima, a naš desetljećima

Autor Berthold Werner, <a href="http://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0" title="Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0">CC BY-SA 3.0</a>, <a href="https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=39111115">Poveznica</a>
Autor Berthold Werner, CC BY-SA 3.0, Poveznica
SUVREMENE zgrade uglavnom se grade tako da traju 60-ak godina, mostovi oko 120, a brane oko 250. No dok se lošije građene zgrade od suvremenog betona znaju početi raspadati već nakon 30-ak godina, poznato je da brojne rimske građevine traju već više od 2.000 godina. Štoviše, čini se da s vremenom postaju sve čvršće, a ne slabije. U čemu je stvar?

Jedno novo istraživanje, objavljeno u časopisu American Mineralogist konačno je razotkrilo ključne tajne čvrstoće rimskog betona. Prema studiji koju je proveo tim s University of Utah, rimski beton radio se od mješavine vulkanskog pepela, vapna, odnosno kalcijeva oksida, morske vode i vulkanskog kamenja. Za razliku od suvremenog betona, takva mješavina, kada se koristila za izgradnju luka, lukobrana i brana, u kontaktu s vodom postajala je sve čvršća. Znanstvenici tvrde da je ta činjenica posljedica kemijske reakcije morske vode s vulkanskim materijalima u kojoj se formiraju novi minerali koji jačaju beton.

U sažetku svojeg rada autori ističu da je još Plinije stariji u prvom stoljeću naše ere isticao procese u kojima se vulkanski pepeo u kontaktu s morskom vodom pretvarao u jedinstvenu kamenu masu koja je svakim danom postajala sve snažnija.

Voditeljica istraživanja Marie Jackson, geologinja s University of Utah, kaže da su rimski izumitelji betona bili vrlo inteligentni te da su u svoj rad uložili jako puno vremena.

Znanstvenici su još u ranijim studijama u rimskom betonu otkrili da su čestice vapna sadržavale rijedak aluminijev supstituirani tobermorit.

U novom istraživanju Jackson i njezini suradnici otkrili su da se u strukturama betona formiraju veće količine tobermorita, često zajedno s mineralom filipsitom.

Ova opservacija timu je razotkrila dosad nepoznati proces. U njemu morska voda prodire u beton, otapa vulkanske kristale i staklo, da bi na njihovom mjestu s vremenom kristalizirali tobermorit i filipsit. Ovi minerali, ističu autori, ojačali su beton i spriječili nastajanje pukotina tako da je beton s vremenom postajao sve čvršći.

S druge strane suvremeni beton, koji se temelji na portland cementu, ne mijenja se nakon što se stvrdne. To pak znači da reakcije u njemu uglavnom mogu uzrokovati samo oštećenja.

„Mislim da istraživanje otvara potpuno novu perspektivu za izradu betona u kojoj možemo razmotriti procese korozije koji zapravo stvaraju iznimno koristan mineralni cement što će voditi do trajne otpornosti betona, zapravo možda čak i do njezina povećanja s vremenom“, kaže Jackson koja smatra da bi se rimski recept mogao koristiti pri gradnji struktura u moru.

Izvor: www.index.hr