mojapovijest.com

Međunarodni viteški turnir u Svetoj Heleni – 20. svibanj 2012.

Kod Umaga otkrili grad ispod mora, bio skriven 6000 godina

Na lokaciji pokraj Umaga pronašli su i brod star 3000 godina, čiji je suvremenik egipatski faraon Tutankamon. Uz brod otkrili su i ostatke naselja iz kamenog doba.

Ovo je jako veliko otkriće jer brod koji smo našli najstariji je takav na Jadranu, a možda čak i na Mediteranu, rekla je arheologinja Ida Koncani Uhač.

Voditeljica tima Arheološkog muzeja Istre opisala je kako su naselje i brod našli još 2008. u uvali Zambratija kraj Umaga. Sad znaju da naselje datira iz razdoblja od 4230. do 3980. godine prije Krista, odnosno iz kasnog neolitika. Prapovijesni grad ljudi su sazdali na čvrstim hrastovim potpornjima. Dobro su sačuvani jer ih je štitio mulj morskog dna i pokrov od dva metra pijeska, a nalazište se proteže na 10.000 četvornih metara. Uz naselje, našli su mnogobrojne fragmente keramičkih posuda te životnjskih kostiju.

- Našli smo i drvene ostatke broda, tzv. histarske brodice. Analizom uzoraka laboratorij u američkome Miamiju ustanovio je kako je brod iz razdoblja od 12. do 10. stoljeća prije Krista. Služio je za lokalnu plovidbu ili trgovinu i nikad se nije otisnuo na pučinu. Bio je to brodić na vesla, za sada nastariji nađeni takav brod na Jadranu – objašnjava Koncani Uhač. Dodaje kako će tek daljnje analize otkriti hoće li brod u cijelosti iskopati i vaditi iz podmorja, no sasvim sigurno izradit će njegovu repliku, koja će i ploviti.

- Pretpostavljamo da je brod dug oko devet i širok oko tri metra. Zaštitili smo ga metalnim kontejnerom jer je u blizini kupališta i izložen je jakim udarima juga. Izradili su ga tehnikom šivanja, i on je zasigurno preteča svih šivanih brodova – tvrdi arheologinja. Stari narodi u drvenim gredama izbušili su rupe, a zatim brod sastavljali konopima. Arheolozi su uzbuđeni jer je na svjetskoj razini riječ o jedinstvenom otkriću.

Izvor: www.24sata.hr

Na današnji dan prije 17 godina počela operacija “Bljesak”

Napadom Oružanih snaga Republike Hrvatske na južni i središnji dio zapadnoslavonskog okupiranog teritorija iz smjera Novske i Nove Gradiške na današnji dan prije 17 godina započela je vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH, “Bljesak”, a čiji je cilj bio ulazak u Okučane, središte neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području.

U ovoj akciji od 1. do 3. svibnja 1995., na glavnim pravcima napada bile su 81. gardijska bojna, 5. gardijska brigada, te dijelovi 1. i 3. gardijske brigade, a u potpori pričuvne i domobranske postrojbe potpomognute protuoklopno topničko-raketnim postrojbama, Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom i postrojbama specijalne policije.

Prvi put u Domovinskom ratu korišteni su i masovniji udari hrvatskog zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu čime je postignuto dodatno taktičko iznenađenje neprijatelja.

U manje od trideset dva sata hrvatske snage koje su brojile oko 7200 vojnika i policajaca, oslobodile su 500 četvornih kilometara dotad okupiranog zapadnoslavonskog teritorija te je uspostavljen nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji. Nakon gotovo četiri godine okupacije oslobođeni su Okučani.

Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije Srbi su srušili zrakoplov Rudolfa Perešina, pilota HRZ-a koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju.

Vojno redarstvena operacija “Bljesak” prethodila je operaciji “Oluja” koja je slijedila nakon tri mjeseca, čime je Hrvatska pokazala odlučnost da uspostavi državno-pravni poredak na cijelom svom području.

Izvor: http://metro-portal.hr

Terenska nastava iz povijesti u Vukovaru – 27. travnja 2012.

U organizaciji Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara organizirali smo 27. travnja 2012. terensku nastavu iz povijesti u Vukovaru s učenicima sedmih i osmih razreda OŠ Brezovica. Posjetili smo najprije crkvu i samostan sv. Filipa i Jakova gdje smo uz predavanje gvardijana Propadala vidjeli kratki film o povijesti Vukovara. Zatim smo obišli vukovarsku bolnicu i Muzej “Mjesto sjećanja – vukovarska bolnica 1991.” a nakon ručka u vojarni 204. brigade HV-a imali smo razgledavanje Memorijalnog centra Domovinskog rata.

Poslije podne je bilo predviđeno za posjet Spomen domu i Spomen području Ovčara gdje je ubijeno 200 ranjenika iz vukovarske bolnice a 61 ih se još vode kao nestali. Zapalili smo 70 lampaša i tako odali počast poginulim hrvatskim vitezovima.

Na kraju našeg putovanja posjetili smo i Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata gdje su učenici položili vijenac ispred spomenika. Puni dojmova vratili smo se u Brezovicu u kasnim večernjim satima.

Tragedija »Titanica« i danas je veća od običnog brodoloma

Uoči Božića 1987. godine na putu iz filipinskog grada Taclobana prema Manili putnički brod »Doña Paz« sudario se s tankerom za prijenos nafte »Vector«. U plamtećem moru smrt je našlo 4315 osoba i to je do danas po broju žrtava najteža pomorska nesreća u povijesti. Ipak, za »Doñu Paz« je malo tko čuo, a nepoznata je ostala i drama koju je plivajući među sagorjelim tijelima u moru punom morskih pasa prošlo 26 preživjelih. Ništa nije moglo zasjeniti »Titanic«, koji je već sto godina pojam ne samo za potonuli brod, nego u prenesenom značenju za potonuće i propast bilo koje vrste (i za Jugoslaviju se govorilo da je nakon Titove smrti postala »Titanic«).

Taj golemi prekooceanski brod nakon sudara sa santom leda u Atlantskom oceanu kod Newfoundlanda u noći na 15. travnja 1912. zauvijek je ušao u kolektivno pamćenje čovječanstva i svojom tragedijom na neki način nagovijestio milijune žrtava koje su pale tijekom 20. stoljeća. »Titanic« je, međutim, mnogo više od toga i njegovo potonuće suvremena je verzija priče o gradnji Babilonske kule. Titanic je prije sto godina bio najveći i najmoderniji brod na svijetu, luksuzno uređen, visok 56 metara, dug 269 i širok 28 metara, a kapacitet mu je bio 3547 putnika. Smatralo ga se nepotopivim, pa je 20 čamaca za spašavanje imao samo za ukras, a nije bio opskrbljen ni sigurnosnim raketama za slučaj opasnosti. Ipak, na primjeru »Titanica« još se jednom potvrdilo da se ljudska oholost na kraju ipak vraća poput bumeranga i da je u srazu s prirodom i prirodnim silama čovjek ipak preslab unatoč svom tehničkom, znanstvenom, kulturnom i društvenom napretku.

Divovska čelična grdosija primjerenog imena »Titanic« tog ranog proljeća 1912. doista je bila ponos njegovih graditelja i cijelog čovječanstva, ali je dovoljna bila jedna santa leda da ukleti brod potone već na svom prvom putovanju i odvede u smrt 1514 putnika i članova posade. Od 2224 putnika i članova posade preživjelo ih je samo 710, a spas iz ledenog mora ih je, naravno, obilježio za cijeli život.

Priča o »Titanicu« očito nikad neće završiti, a počela je još 1898. kad je književnik Morgan Robertson objavio roman »Uzaludnost ili potonuće Titana« u kojem pripovijeda o britanskom brodu po imenu Titan koji je na putu prema New Yorku udario u santu leda i potonuo iako je smatran nepotopivim. Podudarnost s »Titanicom« je možda slučajna, ali je zanimljiva za sve titanikologe.

Stvarna povijest »Titanica« počela je 1907. kad su se u Londonu sastali Joseph Bruce Ismay, predsjednik kompanije White Star Line, i James Pirrie, predsjednik brodogradilišta Harland and Wolff, te dogovorili gradnju triju prekooceanskih brodova dotad neviđene veličine. Iduće godine potpisan je ugovor o njihovoj gradnji, dogovorena su njihova imena – Olympic, Titanic i Gigantic (kasnije Britannic) – a za konstruktora je izabran Thomas Andrews. Gradnja »Titanica« počela je 31. ožujka 1909., a brod je porinut u more 31. svibnja 1911. Na svoje prvo i, pokazalo se, jedino prekooceansko putovanje »Titanic« je krenuo iz Southamptona 10. travnja 1912. uz veliku medijsku pozornost, a da bi srušio vremenski rekord u prelaženju Atlantskog oceana i osvojio Plavu vrpcu Atlantika, kapetan Edward John Smith namjerno je prema New Yorku krenuo kraćim smjerom, sjevernijim od propisanoga, zanemarivši opasnost od sudara s ledenim santama. Četiri dana kasnije, 14. travnja u 23.40 sati, kad je »Titanic« bio udaljen 400 morskih milja od Newfoundlanda, radiovezom došlo je nekoliko upozorenja na ledenjake, no izdana je zapovijed da se upozorenja ignoriraju. Posljednje je upozorenje došlo s broda udaljenog samo 19 milja sjeverno i nasukanog među ledenjacima, no »Titanicov« telegrafist postupio je po zapovijedi i ignorirao upozorenje. U 23.40 sati »Titanic« se odjednom zatresao, kao od nekog udarca ili potresa, i nastavio drhtati cijelom konstrukcijom nekoliko sekundi. Brod se zaustavio, a mnogi putnici izašli su na palubu gledati prekrasne ledenjake koji su se bijelili na mračnoj pučini.

Ništa nije upućivalo na katastrofu i u salonima se nastavila svirka i ples. Kapetan i arhitekt su, međutim, napravili inspekciju broda i bilo im je jasno o čemu je riječ – »Titanic« je udario u santu leda. Radiotelegrafisti su u 00:15 sati počeli panično slati pozive u pomoć brodu koji je bio u blizini. Odgovora nije bilo jer je njihov telegrafist isključio radio i otišao na spavanje, a signalnih raketa na »Titanicu« nije bilo. Kapetan Smith je stoga zapovjedio da se pošalje međunarodni signal za poziv u opasnosti, SOS, a putnicima je rečeno da obuku prsluke za spašavanje.

Putnici su se na različite načine suočili s brodolomom. Orkestar je neprestano veselo svirao Boogie-Woogie, no zborovođa je odjednom zatražio promjenu repertoara i začula se pjesma »Bliže, o Bože moj«. Mnogi potreseni putnici zapjevali su s njima, neki su klečali raširenih ruku i molili, neki su panično trčali, neki luđački vikali, a nekima je bilo do šale. Jedan engleski lord pojavio se u svom najboljem fraku u pratnji svog butlera jer se htio rastati od života na dostojanstven, plemićki način. U čamcima za spašavanje bilo je mjesta samo za žene i djecu, pa su mornari s uperenim pištoljima pazili da se na čamce ne ukrcaju muškarci. Na brodu su bili i milijarderi i siromašni, ali su u jednom trenutku svi postali jednaki pa bogatašima nije pomoglo što su siromašnijima nudili svoje bogatstvo za mjesto u čamcu. Nitko razuman nije želio prihvatiti takvu ponudu jer postati u teoriji bogat nekoliko minuta ili sati od sigurne smrti doista nije ono o čemu sanjaju i najbjedniji.

Potresan je slučaj bračnog para Ide i Isidora Straussa koji su odlučili umrijeti zajedno pa je Ida Strauss odbila ponuđeno mjesto u čamcu za spašavanje. Nekoliko putnika provalilo je u kantinu i počelo se opijati, a neki su se pripremali na samoubojstvo. Oni koji su mislili da nema opasnosti i da je posrijedi neka vježba izgubili su svaku nadu kad su čuli kapetanov glas: »Brod tone! Posado i časnici ‘Titanica’, niste više u službi! Izvršili ste svoju dužnost, pokazali ste se Britancima! Nek’ se spašava tko može! Neka Bog bude s vama!«. Oko 2 sata krma broda se uzdigla nad morem, a oko 2.20 »Titanic« je potonuo, zajedno sa svojim kapetanom, prethodno se prelomivši na dva dijela. Zadnje riječi kapetana Smitha upućene posadi navodno su bile: »Budite Britanci!«.

Tragediju »Titanica« danas mnogi gledaju kroz istoimeni film Jamesa Camerona iz 1997. u čijem je središtu ljubavna priča dvoje mladih putnika, a koji je, kao i nesretni brod, potukao mnoge rekorde. Bio je nominiran za 14 Oscara, a dobio ih je 11, čime se izjednačio s druga dva najnagrađivanija filma u povijesti. Titanic je postao najgledaniji film svih vremena, a zaradio je čak 1,8 milijardi dolara, čime je višestruko nadmašio uloženih 200 milijuna dolara.

No, tragediji »Titanica« posvećeno je više od 500 filmova i više od 10.000 knjiga, a neprestana istraživanja uvijek iznova otkrivaju neku novu sliku o tom događaju i o »Titanicovim« putnicima. »Titanicova« olupina pronađena je na dnu Atlantika 1985. godine na dubini od 4000 metara. Od tada do danas s broda su izvučeni neki predmeti, a napravljen i velik broj snimaka i fotografija olupine.

Jedna od »Titanicovih« »relikvija« je i prsluk za spašavanje, jedan od pet sačuvanih, koji se nalazi u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Rijeci. Za taj je izložak zaslužan Josip Car, koji je bio mornar na »Carpathiji« i očito ga je nabavio od jednog spašenog putnika.

Dok sjećanje na »Titanic« ne blijedi, najpoznatiji brod na svijetu mogao bi u budućnosti ipak nestati. Podvodni istraživači koji redovito posjećuju njegovu olupinu upozorili su da je hrđa zahvatila velik dio metalne površine broda, čemu su pridonijeli raniji pokušaji da se izvuče na površinu te ilegalni posjeti lovaca na potopljeno blago i ronilaca znatiželjnika. Prema znanstvenim izračunima, more i hrđa na dan pojedu oko 300 kilograma željeza s Titanica, a paluba, časničke kabine i jarbol već su se urušili i nestali pod pijeskom.

U povodu stote godišnjice potonuća »Titanica«, u Velikoj Britaniji planiraju se prigodne manifestacije, a najzanimljivija će biti plovidba brodom »Balmoral« istom rutom kojom je prošao »Titanic«, sa zaustavljanjem na mjestu tragedije, gdje će se služiti misa zadušnica, i nastavkom puta prema New Yorku.

Sjećanje na »Titanic« bit će još jedna opomena da smo uza sav napredak ipak i dalje ljudi, a ne titani i kao takvi mali i slabi iako osvajamo i svemir i otkrivamo njegove tajne.

BROD – SPASITELJ »CARPATHIA« PLOVILA IZ NEW YORKA PREMA RIJECI

Prvi brod koji je stigao u pomoć preživjelim putnicima »Titanica« bio je »Carpathia«, udaljen 58 morskih milja, koji je putovao iz New Yorka prema Rijeci i na kojoj su četvrtinu posade, 76 mornara, činili Hrvati. Nakon što je primljen SOS-signal s »Titanica«, kapetan Arthur Henry Rostron donio je odluku da se krene prema »Titanicu« najvećom mogućom brzinom unatoč potencijalnoj opasnosti od santi leda. Iako je maksimalna brzina broda bila 15 čvorova na sat, zahvaljujući Rostronovoj zapovijedi da se topla voda ne koristi ni za kakve druge svrhe radi što bolje iskoristivosti parnog stroja brod je postigao brzinu od 17 čvorova na sat. Na mjesto brodoloma »Carpathia« je stigla 15. travnja četiri sata i 40 minuta nakon potonuća »Titanica«, a nakon kraće potrage pronašla je 710 preživjelih putnika koji su prevezeni u New York. Spašen je i dio mrtvih tijela, njih 338, a 121 stradali putnik pokopan je na groblju u Halifaxu. »Carpathia« je kasnije otplovila prema Rijeci, gdje je kapetan Rostron dočekan kao heroj.

Hrvati skončali u trećoj klasi na putu u bolji život

Na »Titanicu« je bilo 30 Hrvata, od kojih je troje preživjelo. Poznata su i njihova imena i mjesta stanovanja, a čak osam ih je bilo iz Široke Kule pokraj Gospića i svi su poginuli. Bili su to Grga Čačić, Luka Čačić, Manda Čačić, Marija Čačić, Ivan Strilić, Marija Orešković, Jeka Orešković i Luka Orešković. Iz Like su bili i Petar Ćalić i Jovo Ćalić iz Brezika, Joso Čulumović iz Prvansela, Jovan Dimić iz Ostrovice, Nikola Lulić iz Konjskog Brda, Mate Pocrnić i Tome Pocrnić iz Bukovca te Mile Smiljanić iz Pisača. Na popisu putnika bili su i Bartol Čor, Ivan Čor i Ljudevit Čor iz Kričine kod Crikvenice, Mirko Dika iz Crikvenice, Josip Draženović iz Hrastelnice kod Siska, Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska, Ivan Stanković iz Galdova kod Siska, Mara Osman-Banski, Štefo Pavlović, Matilda Peteranec i Ignjac Henderović iz Vagovine kod Čazme, Milan Karajić iz Kravarskog kod Velike Gorice, Stjepan Turčin iz Bratine kod Kravarskog te Branko Dakić iz Gornjeg Miholjca. Preživjeli su jedino Nikola Lulić (umro 1962.), Mara Osman-Banski (umrla 1930.) i Ivan Jalševac (umro 1945.). Svi su putovali kao putnici trećeg razreda ne bi li pronašli bolji život u Americi, a njihove sudbine rekonstruirao je u svojoj knjizi »Titanic – Hrvati u katastrofi stoljeća« najpoznatiji hrvatski titanikolog Slobodan Novković. Svi Hrvati s »Titanica« putovali su u Ameriku prvi put, osim Ivana Stankovića koji je već živio ondje, te je došao u Sisak samo da sredi papire vezane uz imovinu pokojne supruge. Novković u svojoj arhivi ima i Stankovićevo pismo koje je na dan ukrcaja na »Titanic« poslao u Sisak, a koje je stiglo na adresu baš na dan tragedije. Troje preživjelih u više je navrata detaljno u novinama opisivalo kako su preživjeli potonuće, pa je Jalševac u prvom iskazu rekao da je jednostavno uskočio u čamac za spašavanje i čvrsto se uhvatio za klupu, pa su ga mornari pustili da ostane. Kasnije je pak izjavio da je skočio u more odakle je izvađen, što je tvrdila većina preživjelih, iako je nepobitno utvrđeno da ih je iz mora izvađeno samo četvero. Jalševac je opisao i kako je s dvojicom zemljaka, Stankovićem i Draženovićem, koji nisu preživjeli, zapjevao u tom trenutku prigodnu pjesmu iz njihova kraja: »Oj, Savo, Savice, tija voda ladna, ponesi me tamo i onamo«. Slobodan Novković imao je prilike upoznati i posljednju živuću putnicu »Titanica« Millvinu Gladys Dean, koja je umrla 2009. Imala je samo dva mjeseca kad je preživjela tragediju u kojoj je stradao njezin otac, a iako se sama nije sjećala »Titanica«, stekla je kultni status među titanikolozima i postala počasna članica mnogih njihovih udruga, među njima 2007. Hrvatskog društva »Titanic« iz Zagreba. Millvina Dean je u razgovoru s Novkovićem iskazala velik interes za Hrvatsku, a posebno za hrvatski nogomet.

Izvor: www.vjesnik.hr

Staljinov muzej postaje muzej represije

Gruzija će muzej posvećen najpoznatijem od svih Gruzijaca, Josefu Visarionoviču Staljinu, pretvoriti u muzej staljinističke represije, doznaje se u utorak iz službenih izvora.

Staljinov muzej, smješten u Goriju, oko 50 kilometara sjeverozapadno od Tbilisija gdje je diktator rođen 1878., »jednostavno je u suprotnosti sa sadašnjošću i budućnošću«, izjavio je gruzijski ministar kulture Nicoloz Rouroua.

»Povijest se ne može izbrisati i ta mučna stranica povijesti naše zemlje mora biti istinito ispričana unutar ovih zidova«, dodao je ministar tijekom posjeta muzeju. Muzej je svoja vrata otvorio 1937. u rodnoj kući Staljina, a 1957. je izgrađena monumentalna građevina od granita i mramora s izložbom postavljenom u Staljinovu čast i slavu.

Godine 2010. vlasti predsjednika Mihaila Saakašvilija su uklonile golemu skulpturu Staljina koja je dominirala središnjim trgom u Goriju od 1952., godinu dana prije smrti diktatora odgovornog za smrt milijuna ljudi.

Gruzija je posebnim zakonom zabranila bivšim komunističkim dužnosnicima i pripadnicima KGB-a obnašanje javnih dužnosti. Od prošle se godine obilježava i »Dan sovjetske okupacije« u spomen na invaziju Crvene armije 1921. godine na tada nezavisnu Gruziju koja je potom postala dio SSSR-a.

Izvor: www.vjesnik.hr

Obilježena 21. godišnjica pogibije Josipa Jovića

Josip Jović, hrvatski redarstvenik, rođen u Aržanu u Splitsko-dalmatinskoj županiji, bio je prvi Hrvat koji je poginuo u Domovinskom ratu. Dogodilo se to na tzv. Krvavi Uskrs na današnji dan 1991. godine u Plitvicama. Tog je dana ujutro na područje Plitvica došao autobus pun hrvatskih redarstvenika MUP-a. Na vozilo su pucali krajiški pobunjenici iz zasjede, a autobus je čak i pogođen jednom tromblonskom minom koja na sreću nije eksplodirala. Vozač autobusa, Ljubo Ćesić Rojs, otvorio je vrata i van su izašli redarstvenici u potjeru za pobunjenicima. Razvila se bitka, u kojoj je paljba iz mitraljeza pogodila Josipa Jovića. Imao je pancirni prsluk, no pogođen je u nezaštićeni dio tijela. Preminuo je prije nego su ga uspjeli helikopterom prenijeti u bolnicu. Posmrtno je unaprijeđen u bojnika Hrvatske vojske. Pokopan je sa svim vojnim počastima na groblju u rodnom Aržanu.

Izvor: www.dnevno.hr

Čiča ne smije dobiti ovaj rat

Pješadijskog generala Jugoslavenske kraljevske vojske, komandanta Jugoslavenske vojske u otadžbini, uhvatilo je mali odred agenata OZNA-e 12. ožujka 1946. Ministar Titove policije Aleksandar Ranković vodio je cijelu operaciju, koja je na zamahu dobila od trenutka kada je uhvaćeni četnički vojvoda Nikola Kalabić pristao na suradnju. General Jovo Kapičić nadzirao je operaciju kod Višegrada, predstavljajući se kao šef meteorološke stanice. Kalabić je ubačen na područje gdje se vjerovalo da je Čiča. Seljaci su prenijeli glasove da se želi spojiti s generalom, jer je Srbija bila spremna za ustanak. Dražine tjelohranitelje likvidirali su agenti jugoslavenske tajne policije. Njega su bez riječi i otpora, zarobili kod sela Dobruna. ‘Druže Marko, stigao sam!’, javio je Kapičić Aleksandru Rankoviću iz kabineta srpskog ministra unutarnjih poslova po dolasku u Beograd. Ranković je dotrčao, uzbuđen. Uz Dražu je neprestano stajao policajac, jer su se bojali da ne skoči kroz prozor. Sve je prošlo lakše no što se mislilo. Čudili su se svemu i u Moskvi, ljuti što su od samog ministra Rankovića saznali da je najvažniji protivnik režima uhvaćen, bez da su detalje čuli ranije, preko vlastite mreže.

Mihailoviću je organizirano javno suđenje. Stvari nisu bile posve čiste. Draža je u svome štabu dugo imao predstavnike SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Četnici su spašavali američke pilote, što je i bio razlog da su mu SAD 2004., posthumno, uručile ranije izdano odličje. Draža je prvo bio antikomunist, zabrinut što Josip Broz Tito na oslobođenom teritoriju osniva Narodnooslobodilačke odbore i revolucionarnu vlast. Uništiti glavnog političkog konkurenta i čekati da se stvari raspletu na svjetskim bojištima, postalo je uskoro jedino što su četnici radili. Povezali su se s Talijanima i Nijemcima, s ustašama se skoro uopće nisu sukobljavali, vodeći građanski rat.

Od Draže su Saveznici u osnovi odustali još 1943. ‘Sudeći po raspoloživim podacima, Ratnom kabinetu je jasno da su četnici u Hercegovini i Crnoj Gori doveli svoje odnose s Osovinom do beznadežnog kompromisa’, pisali su vojni vođe Savezničkih snaga. Takva je odluka potvrđena na sastanku Velike trojice u Teheranu. Major Linn M. Farish zaključio je kako su partizani u vojnom smislu daleko važniji od četnika, kako promoviraju ideje koje se prepoznaju među svim nacijama u Jugoslaviji. Winston Churchill po povratku iz Teherana o svemu je u Kairu izvijestio Kralja Petra II. Titu je prvo pismo poslao 8. siječnja 1944. Draža Mihailović otpušten je iz Vlade u Londonu 17. svibnja. Sve se to dogodilo punu godinu prije završetka Drugog svjetskog rata u Europi.

Od ljeta 1944. na prostoru današnje Republike Hrvatske nema nijednog ubijenog vojnika NDH od četnika. U isto vrijeme, čak trećina stradalih od četničkih jedinica bili su Srbi. Dvadeset je posto žrtava četnika u RH – zaklano. Dok Mussolinijeva Italija nije kapitulirala, broj četničkih zločina prema Hrvatima bilo je ogroman, napose u usporedbi s razdobljem nakon toga. Zar je onda spašavanje pilota u trenutku kada je rat krenuo jasnom završetku, nakon što je naklonost Zapada izgubljena, dovoljna da bi prevladala u ukupnoj ocjeni Draže? Kakvu su nadu za budućnost, konačno, nudili oni koji su u višenacionalnoj zemlji, posve razjedenoj nesuglasicama najveće i druge najveće nacije, željeli stvoriti Veliku Srbiju? Bio je to ambiciozni plan za slabo organizirane Čičine jedinice. Osobno je vodio operacije u Bosni, kada je na Neretvi došlo do Titovog dramatičnog obračuna s četnicima. Najvažnije vojne operacije Draža je izgubio. Na smrt ga je 1946. osudio komunistički sud…

Izvor: www.tportal.hr

Arheološka senzacija: Iskopali srebrno posuđe staro 1600 godina

Rijetko vrijedno nalazište luksuznog srebrnog posuđa koje datira s kraja 4. stoljeća pronađeno je u centru Vinkovaca na adresi Duga ulica 26.

– Riječ je o senzacionalnom nalazištu koje se po vrijednosti pojedinačnih predmeta može usporediti sa Seusovim blagom, no po broju predmeta, njih više od pedeset, znatno je veće – ustvrdio je Zlatko Uzelac, pomoćnik ministrice kulture, na konferenciji za novinare.

Pojedini su primjerci iz zbirke i pozlaćeni, a dio sadrži i gravirane ukrase – životinjske, biljne motive, prikaze arhitekture, ljudskih likova… Posuđe je različitih oblika i namjene – tu su pladnjevi, tanjuri, zdjele, vrčevi, čaše, žlice… a njihova ukupna težina je više od 30 kilograma.

Danas svi detalji

Uzelac je dodao kako je nalaz rezultat sustavnog arheološkog istraživanja antičkog naselja Cibalae budući da su u Vinkovcima sva kopanja kod građevinskih radova pod kontrolom arheologa. Istraživanja vodi privatna zagrebačka tvrtka Geoarheo d.o.o. pod vodstvom arheologa Šime Vrkića iz Zadra. Nalazi su zasad pohranjeni u Gradskom muzeju Vinkovci i čuvaju se u trezoru zgrade zaštićene alarmom. S policijom je dogovoren i stalni nadzor zgrade radi dodatnog osiguranja.

Svi detalji ove, čini se, pomno čuvane tajne bit će otkriveni u četvrtak na posebnoj konferenciji u Vinkovcima, a potom će vrijedno posuđe u Zagreb na restauraciju, nakon čega će biti vraćeno u Vinkovce, gdje će obogatiti gradsku baštinu.

A Vinkovčani su posljednjih tjedana neuspješno pokušavali doznati što se krije iza cerada na prostoru od 400 četvornih metara pokraj robne kuće u centru grada.

Nalazište je sad glavna tema razgovora, a znatiželju je dodatno podgrijao policijski automobil s nekoliko policajaca, koji od subotnjeg jutra čuvaju ulaz u ograđeno gradilište.

Tajnovitost je izazvala šuškanja da je pronađeno blago vrijedno milijarde, a jedino što se uspjelo doznati jest da su u pitanju posude kakve su rijetko gdje u Europi pronađene. Tomu je pridonijela i gradska službenica koja je na pitanja novinara hoće li biti kakve tiskovne konferencije izlanula: “Ah, mislite na blago.” No, nitko od gradskih ili muzejskih čelnika ovih dana ništa nije rekao o nalazištu jer iskapanja vodi zagrebačka tvrtka.

Najstariji kalendar

Pravilo je koje znaju svi arheolozi koji su radili u Vinkovcima – kada bilo gdje u središtu grada kopaš dublje od 50 centimetra, pronaći ćeš nešto vrijedno što svjedoči o osam tisuća godina kontinuiteta života na prostoru današnjih Vinkovaca.

Na mjestu hotela Slavonija pri gradnji 1978. dr. Aleksandar Durman pronašao je posudu Orion datiranu2700. godine prije Krista koja je, kako je Durman otkrio, najstariji indoeuropski kalendar.

U središtu grada gdje se gradi Hrvatski dom arheolozi su pronašli nišu zanimljivih nalaza poput bunara u kojemu je bio ženski kostur pa se pretpostavlja da je prastanovnica Vinkovaca počinila samoubojstvo ili je ubijena, a nalaz je značajan jer je to prvi takav slučaj na koji su arheolozi naišli proučavajući prostor rimskog naselja Colonia Aurelia Cibalae, današnjih Vinkovaca. Pronađena su i dva rimska zlatnika, solida s likovima rimskih careva rođenima u naselju Cibalae Valensa i Valentinijana I., a pronađena je i vrijedna drška od slonovače s izrezbarenom glavom lava. Centar grada prije tri tjedna ponovno je ponudio otkriće – četiri groba od kojih je jedan dječji, a uz kostur, najvjerojatnije, djevojčice od 10 godina, nađeno je puno nakita, posuda i bočica.

Grad nastao na trgovačkom naselju Colonia Aurelia Cibalae

Vinkovci su jedan od najstarijih gradova u Europi – arheološka istraživanja pokazala su postojanje starije faze Starčevačke kulture neolitika prije 7000 godina. U vrijeme rimske vladavine, iz kojega potječe i pronađeno posuđe, Vinkovci su postali značajno trgovačko i obrtničko naselje – Colonia Aurelia Cibalae.

Izvor: vecernji.hr

Propada rodna kuća bana Jelačića!

Rodna kuća hrvatskog bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu počela se urušavati zbog starosti i nemara, ugrožavajući prolaznike u središnjoj petrovaradinskoj ulici, javili su u petak vojvođanski mediji.

Zgrada je pod zaštitom zavoda za zaštitu spomenika kulture Novog Sada, a u toj instituciji novinarima je rečeno da zavod nema novca, a ni obvezu sanirati štetu.

Hrvatska manjina u Vojvodini, nadasve njezini pripadnici u Petrovaradinu. Godinama traže da se rodna kuća bana Jelačića dodjeli njima kako bi je pretvorili u spomen-kuću i sjedište hrvatske manjinske zajednice.

‘Ovaj, za nas iznimno vrijedan spomenik kulture, sve više je simbol zaborava, nemara i rekao bih čak simbol nepoštovanja kako od onih koji su zaduženi za očuvanje ovakvih objekata, tako i cijele hrvatske zajednice u Vojvodini ali i našoj matici’, izjavio je član mjesne hrvatske udruge Jelačić, Petar Pifat.

Dodao je da je fizičko propadanje kuće najočigledniji primjer i posljedica takva odnosa prema zgradi i ovom dijelu hrvatske zajednice u Vojvodini.

Hrvatsko nacionalno vijeće namjeravalo je još 2006. godine otkupiti kuću, ali za to nema dovoljno novca.

Povrat rodne kuće bana Jelačića bio je predmet međudržavnoga dijaloga Srbije i Hrvatske, no oni su završeni bez uspjeha.

U rodnoj kući bana Jelačića danas živi nekoliko obitelji koje za otkup svojih stanova traže visoke nadoknade.

Na povijesno značenje kuće u Petrovaradinu ukazuje spomen-ploča obnovljena u listopadu 2001. u povodu obilježavanja 200. obljetnice rođenja najpoznatijeg hrvatskog bana.

Iako je ondje bila postavljena još prije 100 godina, vlasnici stanova obojili su je u crno kako tijekom ratnih devedesetih ‘ne bi imali neugodnosti’.

Jelačićeva rodna kuća sagrađena je 1745. i smatra se jednom od najljepših baroknih građevina u Podgrađu Petrovaradinske tvrđave.

Izvor: www.tportal.hr

POVIJESNA SENZACIJA: Kraljica Domaslava, najstarija hrvatska vladarica, živjela je u 10. stoljeću!

U mističnim vremenima prve polovice 10. stoljeća na hrvatskom je prijestolju sjedila kraljica Domaslava, majka ili kći, nažalost, neodgonetnutog vladara. To je najstarije, za sada pronađeno, spominjanje imena neke hrvatske kraljice!

To senzacionalno otkriće imena hrvatske vladarice iz pradavnih vremena ”dešifrirao” je na fragmentima epigrafa oltarne pregrade u crkvi Svetog Vida na kamenitim vrletima Klisa povjesničar Neven Budak.

“Ja … kralj Hrvata, sin kralja …, zajedno sa svojom (ženom ili majkom, op. a.) kraljicom Domaslavom naložio sam da se napravi ovo djelo” (misli se na crkvu Svetog Vida), stoji na natpisu pronađenom u zidinama bivše džamije.

Izgubljena imena

Naime, crkva Sv. Vida nakon osmanskih osvajanja pustopoljina Dalmatinske zagore pretvorena je u džamiju, a nakon odlaska Turaka ponovno je bila obnovljena u crkvu.

- Splitski povjesničar umjetnosti Radoslav Bužančić prošle je godine pronašao tri kamena fragmenta najvjerojatnije iz prve polovice 10. stoljeća. Natpis je dao uklesati tadašnji hrvatski vladar koji je naložio gradnju crkve, ali njegovo ime, kao i ime njegova oca, nije pronađeno na ostacima, tvrdi profesor Budak. Izgubljena su. Ostao je samo natpis da se radi o kralju Hrvata ili Slavena jer fragment “orum” implicira ili “croat -orum” ili pak “sclav -orum”. S obzirom na to da je riječ o natpisu iz 10. stoljeća, profesor Budak drži da se najvjerojatnije ipak radi o “rex croatorum” – kralju Hrvata.

Muško ime Domagoj

- Prava je šteta što nisu pronađeni ostaci s njihovim imenima, jer bi nam dali puno podataka o hrvatskim vladarima iz toga vremena, no ipak je značajno znanstveno otkriće to što smo uspjeli saznati i ime jedne tadašnje vladarice, premda nije jasno je li ona supruga ili pak majka dotičnoga kralja – rekao je profesor Budak. Važno je pak da njezina titula osnažuje tvrdnju da su hrvatski vladari već od Tomislava koristili titulu “rex”.

Domaslava bi možda mogla biti, ustvrdio je profesor Budak, majka kralja Mihajla Krešimira , koji je vladao 949.-969. godine, ili nekog drugog od njegovih prethodnika, ali to je samo pretpostavka.

Kako crkva datira iz vremena prve polovice 10. stoljeća, “izgubljeni” vladar mogao bi biti Tomislav, Trpimir II, Krešimir I ili Miroslav. No, to su sve nagađanja, izjavio je Budak.

Neven Budak napominje kako je ime Domaslava u hrvatskoj povijesti i našoj ranosrednjovjekovnoj onomastici nepoznato. No, kako tvrdi, ta tvorba nije neuobičajena, a najsrodnije bi bilo muško ime Domagoj.

Izvor: www.jutarnji.hr

Najtragičnije ljubavne priče u povijesti

Iako su literatura, filmovi i pjesme prepune izmišljenih tragičnih ljubavnih priča, dovoljno je samo malo zaviriti u povijesne knjige kako bismo pronašli one stvarne-

Dan zaljubljenih idealno je vrijeme da se prisjetimo kako je ljubav i u ovim teškim financijskim vremenima potpuno besplatna te provedemo kvalitetno vrijeme sa svojim partnerima i najbližima. S druge strane, ljubav nažalost nije uvijek divna i krasna.

Iako su literatura, filmovi i pjesme prepune izmišljenih tragičnih ljubavnih priča, dovoljno je samo malo zaviriti u povijesne knjige kako bismo pronašli stvarne priče, koje se po svojoj tragičnosti bez problema mogu nositi s najboljim Shakespearovim djelima.

Pođite s nama na kratki put kroz tragičnu romantičnu povijest.

Kleopatra i Marko Antonije

Čak i ukoliko ste cijelu osnovnu i srednju školu sjedili na ušima, teško nam je vjerovati da ne znate barem nešto o ovoj klasičnoj ljubavnoj tragediji. Egipatska kraljica i rimski vojskovođa upoznali su se 41. godine prije Krista na vrhuncu prevrtanja unutar Rimske republike. Koristeći se svim svojim ženskim čarima, Kleopatra je uspješno zavela Marka Antonija, kako u postelji, tako i na političkom planu, gdje su njihove vojske sklopile savez.

Nažalost, ovoj nesuđenoj ljubavnoj priči na kraj je stao budući car Oktavijan, koji je uspio uvjeriti rimski Senat kako je Marko Antonije željan moći, a da je njegova ljubavnica prava vještica. Nakon toga Oktavijanova vojska pobjeđuje udruženu vojsku dvoje ljubavnika, zbog čega se nesretni par odlučuje na samoubojstvo, kako ne bi bili uhvaćeni.

Šah Jahan i Mumtaz Mahal

Ovaj vam dvojac možda na prvu neće biti poznat, ali simbol njihove vječne ljubavi zasigurno hoće. Naime, nakon smrti svoje voljene supruge Mumtaz, vladar Mogulskog carstva (prostor današnje Indije) odlučio joj je sagraditi veličanstveno posljednje počivalište, danas poznato kao Taj Mahal. Za taj mu je projekt trebalo čak 23 godine te nekoliko tisuća radnika i inženjera. Nakon što je i sam umro 1666. godine, Šah je pokopan pored svoje voljene supruge.

Ines de Castro i kralj Pedro

Zavodljiva Ines de Castro postala je dvorska dama (danas bi se to vjerojatno zvalo osobnom asistenticom) portugalskoj princezi Constanci 1340. godine i ubrzo joj preotela srce princa Pedra, nasljednika portugalskog trona. Nakon što je Constanca umrla 1349. godine, Pedro je pokušao učiniti Ines svojom zakonitom suprugom, budući da su već imali troje zajedničke djece, ali je intervenirao njegov otac, portugalski kralj, protjerujući Ines iz kraljevstva. Kad je uvidio da ni to neće biti dovoljno da spriječi Pedra u njegovom naumu, poslao je svoje ubojice da dovrše posao.

Kraljica Viktorija i princ Albert

Jedna od modernijih ljubavnih priča stara je tek nešto više od stoljeća i dolazi iz prilično neočekivane sredine – britanske kraljevske obitelji (na stranu ljubavne pustolovine sadašnjeg princa Charlesa, britanska kraljevska obitelj kroz povijest je, kad su ove stvari u pitanju, uglavnom bila iznimno dosadna).

Ljubav koju je kraljica Viktorija osjećala prema svom suprugu Albertu bila je jednako iskrena, kao što je i njena 63-godišnja vladavina bila duga, tvrde povjesničari. Princ Albert je umro 1861. godine, čak 40 godina prije svoje supruge, od čega se inače čvrsta kraljica godinama nije uspjela oporaviti.

Viktorija je do kraja života uglavnom preferirala crnu odjeću te je provela zadnjih nekoliko desetljeća života uglavnom povučena od svijeta. Nakon što je preminula 1901. godine, pokopana je uz supruga u zajedničkom mauzoleju, a iznad lijesa joj i dandanas piše: „Zbogom moj najdraži, konačno i ja mogu počivati s tobom, i u Kristu ćemo se zajedno uzdići.”

Izvor: http://metro-portal.hr

Elizabeta na prijestolju već 60 godina!

Za razliku od demokratski izabranih državnika koji ovise o volji birača i ustavnim ograničenjima, nasljedni vladari i razni diktatori, ako ih zdravlje posluži, mogu vladati jako dugo.

Britanska kraljica Elizabeta Druga (85) u ponedjeljak je obilježila 60. obljetnicu svoga vladanja. Na dan kada je umro njezin otac, britanski kralj i bivši indijski car Đuro VI. (onaj mucavi iz filma Kraljev govor, izvrsno ga glumi Colin Firth), prije 60 godina, čak su i Sovjeti u Istočnom Berlinu spustili zastave na pola koplja, a mladu vojvotkinju od Edinburgha, prjestolonasljednicu Elizabetu ta vijest zatekla je tijekom posjeta tadašnjoj britanskoj koloniji Keniji. U idiličnom apartmanu na drvetu, usred Nacionalnog parka Aberdare. U skladu sa starom rojalističkom devizom: Kralj je umro, živjela kraljica!, Elizabeta je odmah otputovala u London i, sa 25 godina života, postala britanskom vladaricom.

Vladarsko ime naslijedila je od svoje slavne prethodnice, kraljice Elizabete Prve, kćeri nestašnog Henrika Osmog, koja je vladala 44 godine. No ne i gene, jer je davno prošlo vrijeme kada su Tudori vladali Engleskom. Dugovječnost je naslijedila je od svoje šukunbake, kraljice Viktorije, iz njemačke dinastije Sachsen-Coburg und Gotha, koja je 1917., zbog političkih razloga, ime promijenila u Windsor. Viktorija je vladala toliko dugo, od 1937. do 1901. (više od 63 godine!), da je cijelo jedno povijesno razdoblje po njoj dobilo ime (viktorijanska era).

Sadašnja britanska kraljica ipak nije najdugovječniji vladar na svijetu, od nje je na prijestolju duže jedino još tajlandski monarh, Bhumibol Adulyadej, kralj Rama IX. Tijekom njezine šezdesetgodišnje vladavine, Velika Britanija je promijenila 11 predsjednika vlada. Sadašnji britanski premijer, David Cameron je 12. predsjednik vlade od kada je ona na prijestolju. Najstariji premijer, Winston Churchill rođen je 1874., a najmlađi, Cameron, na svijet je došao tek 14 godina nakon što je ona sjela na britansko prijestolje.

VLADARICA U 16 DRŽAVA, TROSTRUKI VOJVODA I LORD

Elizabeta Druga nije samo vladarica Velika Britanije te čelnica Commonwealtha, ona je formalni državni poglavar i cijelog niza bivših britanskih kolonija, danas neovisnih država, razasutih diljem globusa: Kanade, Novog Zelanda, Jamajke, Barbadosa, Bahama, Grenade, Papue Nove Gvineje, Solomonskog Otočja, Tuvalua, Svete Lucije, Svetog Vincenta i Grenadinija, Belizea, Antigue i Barbude te Svetog Kristofora i Nevisa. Na Kanalskim otocima, Guernseyju i Jerseyju, te otoku Man, koji imaju poseban status u sklopu Ujedinjenog Kraljevstva, ona nosi naslov vojvode od Normandije, odnosno Lord of Mann, a obnaša dužnost i vojvode od Lancastera (u sva tri slučaja zadržani su muški naslovi!). Osim toga, ona je i titularni vrhovni poglavar Anglikanske crkve. No ustavna uloga britanske kraljice kao ustavnog monarha prilično je skučena, hrvatskim političkim rječnikom, ona predstavlja “fikus”. Ipak, između 70 i 80 posto Britanaca želi opstanak monarhije.

BIJELA ČAPLJA

Među neobičnijim titulama koje nosi kraljica Elizabeta Druga su i “majka svih naroda” (Britanska Kolumbija, Kanada), “admiral Elizabeth” (Nebraska, SAD), “glavni poglavica Fidžija” (Fidži) i “bijela čaplja” (Novi Zeland). Britanska kraljica je i vrhovni poglavar britanske vojske. Do prošle godine obnašala je dužnost lorda visokog admirala.

Izvor: www.glas-slavonije.hr

Tomislav II. nije htio biti kralj zemlje koju ne poznaje

Izuzev stručnjaka povijesti ili onih koji suvremenu povijest Hrvatske izučavaju kao hobi, malome broju građana Hrvatske poznato je da je Nezavisna Država Hrvatska zapravo bila kraljevina. Ipak, povijesne činjenice govore da je Ante Pavelić, u sklopu dogovora s Mussolinijevom Italijom, 1941. godine kraljem NDH proglasio talijanskog vojvodu Aimonea Roberta Margherita Maria Giuseppea Torina di Savoiu (Torino, 9. ožujka 1890. – Buenos Aires, 29. siječnja 1948.). Službeno kraljem NDH postaje 18. svibnja 1941. kada ga je, u Kvirinalskoj palači u Rimu, imenovao tadašnji kralj Italije Viktor Emanuel III., inače njegov rođak.

Amione di Savoia titulu kralja NDH nosio je do 12. listopada 1943. Njegova puna kraljevska titula glasila je: Kralj Hrvatske, Princ Bosne i Hercegovine, Vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, Vojvoda Aoste (od 1942.). Nakon primanja krune uzeo je ime Tomislav II., kao spomen na prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Zanimljivo je i da, iako proglašen kraljem, nikada nije stupio na tlo Hrvatske te je čak odbio i službenu krunidbu u Tomislavgradu. Prema nekim dokumentima, Tomislav II. odbio je otići u Hrvatsku zbog krize oko dalmatinskoga pitanja ali i jer je osjećao da Dalmacija nikada ne može biti talijanska zemlja i da su Rimski ugovori neprijatelj hrvatsko-talijanskom izmirenju. Jedan od razloga zašto nikada nije došao u Hrvatsku je i strah za osobnu sigurnost. Povjesničar Mario Jareb, zaposlen u Hrvatskom institutu za povijest i stručnjak za NDH, potvrdio je za Večernji list da je NDH bila monarhija kao i da o tome ima mnogo literature i tekstova.

– U to vrijeme NDH i Mussolini vodili su mnoge pregovore kroz koje je i došlo do krunidbe. Pavelićeva ideja bila je da krunidbom jednoga talijanskog člana kraljevske obitelji stekne povoljnije uvjete u pregovorima i pri uspostavljanju granica NDH – kazao je Jareb ističući da postoji dosta literature koja govori o krunidbi Tomislava II.

Ipak, prevladava i mišljenje, s obzirom na način kako je Pavelić vladao, da je dogovor s Mussolinijem bio samo politički trik kako bi odobrovoljio Talijane i ostvario svoje ciljeve.

– Pavelić zapravo nikad nije namjeravao predati bilo kome vlast i to pokazuju svi podaci koji govore o tome na koji je način vladao. Zapravo, sam Tomislav II. nije imao nikakvu stvarnu vlast u svojoj kraljevini – rekao je Jareb. U literaturi koja govori o tome vremenu za Tomislava II. može se pronaći i da je bio član sporedne grane talijanske kraljevske obitelji i kao takav s malim izgledima za nasljeđivanje prijestolja. Stoga se odlučio za vojnu karijeru tako da je 1939. postao časnik u talijanskoj mornarici.

Tomislav II. oženio se s Irenom, kćeri grčkog kralja Konstantina I., s kojom je dobio sina Amadea (1943.), kojemu je jedno od krsnih imena Zvonimir (Amadeo Umberto Constantino Giorgio Paolo Elena Maria Fiorenzo Zvonimir), a koji je automatizmom i prestolonasljednik hrvatske krune. Amadeo, koji danas živi u talijanskom gradiću Arezzu, prisjetio se oca ističući da je po pričama nevoljko pristao na to da postane kraljem NDH.

– Govorio je da ne zna hrvatski jezik i unutrašnje odnose i da ima previše poštovanja prema hrvatskom narodu da bi postao kralj zemlje koju ne poznaje. Bio je protiv toga. Međutim, morao je poslušati jer su Hitler i Mussolini imali tu ideju, a u našoj obitelji poštuju se naređenja. Kralj Italije je tada rekao u redu, poslat ćemo im vojvodu Aimonea i on će biti kralj Hrvatske. Na taj način došlo je do krunjenja – rekao je Amadeo za tjednik “Nedeljnik” koji izlazi u sklopu beogradskog dnevnog lista “Press”. Potvrdio je da mu otac nikada nije stupio na tlo Hrvatske, ali i da se nadao da će prestati pričati o Hrvatskoj kao njegovoj kraljevini.

– On je bio zapovjednik u talijanskoj mornarici i nije napuštao zapovjedništvo – rekao je Amadeo.

Pobjegao od žene i sina

Kapitulacijom Italije Tomislav II. se bježeći pred njemačkom vojskom, zajedno s rođakom i talijanskim kraljem Viktorom Emanuelom III., prvo sklonio na jug Italije. U tome bijegu napustio je ženu i sina koji su ubrzo pali u njemačko zarobljeništvo i do kraja rata bili zatočeni u Austriji. Ukidanjem monarhije u Italiji, što je izglasano na referendumu 1946. godine, svi muški članovi kraljevske obitelji morali su napustiti zemlju. Tada Tomislav II. emigrira u Argentinu gdje umire 1948.

U ožujku u Hrvatsku stiže “prijestolonasljednik”!

Hrvatski prestolonasljednik Zvonimir danas živi mirnim životom u Italiji gdje se bavi proizvodnjom vina. I sam kaže da, izuzev nekoliko riječi, ne poznaje hrvatski jezik i da nikada nije posjetio Hrvatsku.

– Nisam nikada bio u Hrvatskoj. Plašio sam se da neki ne pomisle da polažem pravo na prijestolje. Planiram doći u ožujku i volio bih posjetiti hrvatskog predsjednika Josipovića i odati mu poštovanje. Već sam razgovarao o tome s talijanskim veleposlanikom u Hrvatskoj – rekao je Amadeo dodajući da mu Zvonimir nije službeno ime i da ne polaže pravo ni na što u Hrvatskoj.

Prisjetio se i jedne anegdote kada je na benzinskoj crpki sreo mlađeg muškarca koji je, saznao je, dolazio iz Hrvatske.

– Pitao sam ga odakle je, a on je odgovorio da je iz Hrvatske. Rekao sam mu: Znate li da sam ja vaš kralj. Bio sam odjeven za šetnju, pa me je gledao kao da sam pobjegao iz ludnice. Poslije tjedan dana opet sam ga sreo, zaustavio me i pitao zovem li se Amadeo. Rekao je da je pitao o tome oca i da mu je on rekao da sam ja zaista kralj. Darovao mi je zastavu Hrvatske. Danas se uvijek pozdravimo kad se sretnemo i mogu reći da imam prijatelja Hrvata.

Izvor: vecernji.hr

Hitlerov Mein Kampf vraća se u Njemačku

Knjiga Mein Kampf Adolfa Hitlera, zabranjena u njemačkim knjižarama, uskoro će biti dostupna na novinskim kioscima jer je britanski izdavač objavio kako u Njemačkoj kani tiskati izvatke iz toga djela.

No njemačka savezna država Bavarska koja ima autorska prava na tu knjigu već najavljuje da će pokušati spriječiti objavljivanje.

Objavljivanje autobiografije nacističkoga vođe, a u knjizi se govori o njegovoj ambiciji da osvoji velike teritorije istočne Europe i tako osigura životni prostor tzv. rasi gospodara, u Njemačkoj je zabranjeno, osim za akademsko istraživanje.

Prvi od tri izvatka od 16 stranica, zajedno s kritičkim komentarom, izlazi krajem siječnja u stotinu tisuća primjeraka, rekao je Peter McGee koji je na čelu londonske izdavačke kuće.

“To je osjetljiva tema u Njemačkoj, ali nevjerojatno je da većini Nijemaca Mein Kampf nije dostupan jer postoji tabu, okružuje ga nekakva crna magija”, rekao je.

“Mi želimo da Mein Kampf bude dostupan, da ga ljudi vide, i odbace. Tada će ga moći odbaciti u kantu za smeće za književnost”, rekao je.

Izvor: www.nacional.hr

Procurile privatne snimke Adolfa Hitlera

Najšokantniji dokumentarac u povijesti, “Apokalipsa – Drugi svjetski rat”, osvojio je svijet i stekao ogromnu slavu zahvaljujući snimkama koje su godinama skupljali privatni kolekcionari i aktivisti.

Producent Louis Vaudeville sabrao ih je u dokumentarac, a sada je odlučio otići i korak dalje te objaviti nikad viđene privatne filmove samog Adolfa Hitlera.

Film “Apokalipsa – Hitlerov uspon” prikazuje više od dva sata čiste strave, a sastavljen je od brojnih amaterskih snimki, pa čak i privatnih Hitlerovih uradaka.

Na filmu je radilo trideset profesionalaca, od kojih je dvanaest istraživača prekopalo stotinu arhiva u 15 zemalja svijeta. Pronašli su, kaže Vaudeville, 300 sati nevjerojatnih snimki.

Izvor: www.rtl.hr

“Dragi vođa” Kim Jong-il

Sjevernokorejski “Dragi vođa” Kim Jong-il umro je u subotu 17. prosinca od srčanog udara u osobnom oklopnom vlaku u trenutku kada je putovao izvan glavnog grada Pyongyanga.
Vijest o smrti objavila je korejska televizija, a objavljeno je i da je Kim podlegao “velikoj mentalnoj i tjelesnoj iscrpljenosti”. Proglašena je nacionalna žalost, koja će potrajati do 29. prosinca, pokop će biti 28. prosin ca, a strane delegacije neće moći doći na pogreb. “Dragi vođa”, sin “Velikog vođe” Kim Il-sunga, čvrstom je rukom vladao najzatvorenijom državom na svijetu, staljinistički ustrojenom Sjevernom Korejom od 1994. godine i smrti svoga oca. Kim Jong-il umro je, navodno, u 70. godini.

Međugeneracijsko kažnjavanje
Na vijest o smrti mnogi ljudi na ulicama Pyongyanga briznuli su u plač, izvijestio je AP, a plač osoblja sjevernokorejskog restorana u Pekingu opisuje se kao histeričan. Kim Jong-il bio je na čelu režima koji je uveo kolektivno i međugeneracijsko kažnjavanje za one koji su mu se protivili. Takva doktrina kažnjavanja nalagala je da se kazni ne samo politički prijestupnik nego i njegovi preci i potomci. Sve procjene o Sjevernoj Koreji su nepouzdane zbog iznimne zatvorenosti režima, ali smatra se da je najmanje 200.000 “političkih” zatočeno u logorima. Smrt vođe najzatvorenije države na svijetu osjetit će se daleko izvan njenih teško prijelaznih granica. Sjeverna je Koreja zbog programa razvoja nukleranog oružja, u sklopu kojega je obavila dva nuklearna testa (2006. i 2009. godine), jedna od najvećih briga međunarodne zajednice. Južnokorejska agencija Yonhap objavila je kako su vojni čelnici te države proglasili stanje pripravnosti na vijest o smrti Kim Jong-ila, a Bijela kuća objavila je da predsjednik Barack Obama prati sve izvještaje te da SAD “ostaje predan stabilnosti na korejskom poluotoku te slobodi i sigurnosti svojih saveznika”.

Kanibalizam zbog gladi
Kim Jong-il je, prema sovjetskim izvorima, rođen u selu blizu Habarovksa 1941. godine. Njegov otac u to je doba tamo bio zapovjednik bojne sastavljene od Kineza i Korejaca u Sovjetskom Savezu. Prema službenom biografiji Kim Jong-il rođen je 16. veljače 1942. godine u tajnoj vojnoj bazi u planinama Paektu, u vrijeme japanske okupacije Koreje. Službena verzija kazuje da se u trenutku njegova rođenja pojavila dvostruka duga, a na nebu se pojavila i nova zvijezda. Od ranog djetinjstva Kim Jong-il živio je luksuzno. S obitelji se vratio u Koreju nakon završetka Drugog svjetskog rata i oslobođenja Koreje od japanske vlasti, a obitelj se uselila u luksuznu kuću s bazenom u Pyongyangu. Nejasna je sudbina njegove majke Kim Jong-suk, prve supruge Kim Il-sunga. Službena verzija kazuje da je 1949. godine umrla u vrijeme porođaja, a manje službena verzija kazuje da je ustrijeljena i ostavljena da iskrvari.

Politički uspon Kim Jong-ila počinje sedamdesetih godina. Vidi se to po službenim nadimcima koje je tada u svojoj domovini dobio: postao je “Jedinstveni vođa”, “Briljantni vođa”, “Mudri vođa”, a tada postaje i “Dragi vođa”. Prije nego što naslijedi oca postat će i “Sunce komunističke budućnosti”, “Sjajna zvijezda planine Paektu”, “Sudbina nacije” i još koješta. Kim Jong-il vremenom preuzima sve više dužnosti i potpuno preuzima kontrolu nad vojskom, temeljnim jamcem poretka u Sjevernoj Koreji. Nakon smrti oca 1994. godine nasljeđuje ga na vlasti, ali bez obzira na svu moć koju je imao, trebale su mu tri godine da se učvrsti. Godine njegove vladavine obilježene su katastrofalnom glađu i razvojem programa nuklearnog naoružanja. Velika glad trajala je praktički cijelo desetljeće, od početka devedesetih godina, a vrhunac je dosegla 1997. Procjenjuje se da je od gladi umrlo od 900.000 do 3,5 milijuna ljudi. Po svemu sudeći, na selima se tada raširio kanibalizam. Ipak, najveću je krizu izazvao 23. studenoga 2010. godine, kada je sjevernokorejska vojska ispalila 200 granata na južnokorejski otok Yeonpyeong, što je izazvalo najveću krizu u odnosima dvije Koreje od završetka Korejskog rata i potpisivanja primirja 1953. godine. Taj se incident povezuje sa željom za učvršćivanje položaja Kim Jong-una, najmlađeg sina Kim Jong-ila, kao nasljednika. Mladi je Kim Jong-un (vjerojatno rođen 1983. godine) za nasljednika određen sredinom 2009. godine, a ni dva mjeseca prije incidenta oko Yeonpyeonga unaprijeđen je u generala s četiri zvjezdice. Kim Jong-il imao je dovoljno vremena da po svemu sudeći odredi i pripremi nasljednika.

Izvor: www.glas-slavonije.hr

Predsjednik čiju će karizmu biti teško doseći

Da je preživio 22. studenoga 1963., John Fitzgerald Kennedy idućeg bi proljeća imao 95 godina. Ovako, za politički rizičnog posjeta nemirnom centru Teksasa prije 48 godina ubijen je 35. predsjednik SAD-a.

Atentat je do danas ostao nerazjašnjeni misterij, jedan od najvažnijih događaja prošlog stoljeća. Iako je JFK-ov ubojica uhićen, a nedugo zatim i sam ubijen, malo tko vjeruje da je Lee Harvey Oswald, frustrirani južnjački anonimac, bez ičije pomoći puškom ubio američkog predsjednika s prozora skladišta knjiga u Dallasu. A kakav je to predsjednik bio!

Najmlađi u dotadašnjoj američkoj povijesti – pobijedio je na izborima (8. studenoga 1960.) s navršene 43 godine, bio je prvi katolik na tom položaju, oženjen za glamuroznu Jacqueline Bouvier, miljenik naroda, ratni heroj, dobitnih Pulitzerove nagrade, glasni zagovornik progresivnih ideja, uporni branitelj u to vrijeme lako zaboravljanih ljudskih prava… Bio je sve ono što ondašnji svjetski političari nisu bili: mlad, zgodan, elokventan i pametan. Svjetski su ga mediji obožavali, muškarci oponašali, a žene željele biti na mjestu njegove supruge. Amerika je u Kennedyjevo vrijeme proživljavala romantičnu renesansu – Bijela kuća bila je Camelot u kojem je živio najreprezentativniji primjerak uspješne političke dinastije Kennedy – mladi »kralj John«.

Uspjeh Kennedyjevih počinje s ocem obitelji, Josephom Patrickom Joeom Kennedyjem, unukom irskih imigranata koji je stekao harvardsku diplomu, čovjeku ambicija većih nego što je itko mogao zamisliti.

Najviša politička dužnost do koje je dogurao Joe Kennedy, koji je bogatstvo stekao još za vrijeme prohibicije, a zatim ga učvrstio financirajući holivudske filmske studije i mešetareći nekretninama, bila je ona američkog veleposlanika u Velikoj Britaniji od 1938. do 1940., kada je bio prisiljen odstupiti s dužnosti jer je bio protiv američkog uplitanja u rat u Europi. Zbog toga su se Joeove političke ambicije preselile na njegove sinove, a on je nastavio vući konce iz sjene.

Jedan od četvorice sinova Joea Kennedyja i Rose Fitzgerald trebao je zauzeti Bijelu kuću. Očit izbor bio je najstariji, Joe Kennedy, rođen 1915., no on je 1944. poginuo u ratu. Tako je političku utrku trebao istrčati dvije godine mlađi John, koji je već do 1946., bio odlikovani ratni veteran koji je bez ikakvih problema ušao u Kongres kao zastupnik Massachusettsa. Sedam godina kasnije već je bio u Senatu, a strelovit politički uzlet mogao je zahvaliti očevim vezama. JFK je kao kongresnik, javno govorio da je SSSR zemlja robova, isto tako spočitavajući pokojnom Rooseveltu da je istočnu Europu prodao Staljinu na sastanku na Jalti. Tadašnjeg predsjednika SAD-a Harryja Trumana osuđivao je jer je Kinu prepustio komunistima, a kad je trebalo javno osuditi »lov na vještice« koji je sredinom pedesetih predvodio senator Joseph McCartney, JFK je prigodno završio u bolnici. No potkraj pedesetih JFK mijenja retoriku i počinje koketirati s liberalima ne bi li pobijedio na izborima, što se i dogodilo 1960., kada je porazio oponenta Richarda Nixona, iako je bilo sumnji u čistoću te izborne pobjede. Navodno su u državi Illinois glasali i mrtvaci, a u Teksasu je u nekim okruzima bilo više glasova nego stanovnika. No, ambicija Josepha P. Kennedyja se ostvarila – Kennedy je bio u Bijeloj kući.

Čim je ušao u Ovalni ured, JFK-a je dočekao Zaljev svinja. Novi predsjednik jedva da je u ta prva dva mjeseca mandata uspio složiti svoju administraciju, a na Kubi je trebalo završiti posao koji je počeo njegov prethodnik Truman – riješiti se Fidela Castra. Kennedy je odobrio iskrcavanje oko 1500 CIA-inih ljudi u Bahia de Cochínosu na jugu otoka. Operacija je bila katastrofalna, javno zataškavanje neuspjelo, a Kennedyjevo političko poniženje neupitno. U takvom se ozračju 1961. u Beču susreo sa sovjetskim šefom Nikitom Hruščovom, koji je prijetio da će riješiti problem Berlina. Na užas SAD-a, Rusi su sredinom kolovoza te godine prepolovili Berlin zidom. Željezna je zavjesa podignuta, a Kennedyju nije preostalo ništa drugo nego da barem povijesnim govorom »Ich bin ein Berliner« (ja sam Berlinčanin) pokuša umanjiti štetu. Istodobno, Kuba se nije smirivala: Hruščov je poslao 42.000 vojnika i postavio nuklearne projektile u američko susjedstvo. I dok je svijet zadržavao dah u očekivanju najgorega, JFK se, umjesto napada na Kubu, odlučio za blokadu. Hruščov je pristao povući projektile, Kennedy je obećao da invazije neće biti, te je povukao nuklearne projektile iz Turske i napokon prekinuo blokadu Kube. Svijet je odahnuo.

Međutim, utrka između supersila preselila se sa Zemlje u svemir: JFK je Amerikancima obećao osvajanje Mjeseca do kraja desetljeća, što se i dogodilo u srpnju 1969. kao dokaz američke premoći. Jedan od velikih uspjeha JFK-a kao predsjednika sigurno je i sporazum između SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije o ograničenju ispitivanja nuklearnog oružja.

Međutim, problem koji je mučio JFK-a bio je njegovo zdravlje – brojne operacije kičme kao posljedica ratnog ranjavanja, Addisonova bolest i malarija uvukle su ga u neprekidno uzimanje steroida i lijekova protiv bolova. Nasuprot tome, bilo je od primarne važnosti u javnosti održati sliku mladog, vitalnog čovjeka koji ne zna što je fizička bol.

U vrijeme kada je JFK preuzeo predsjedničku dužnost gospodarska situacija u SAD-u bila je slična današnjoj – blizu katastrofe. Nezaposleno je bilo oko pet i pol milijuna ljudi, a postotak bankrota jednak vremenu Velike depresije. Zagovarao je niže poreze, više minimalne plaće, zaštitu nezaposlenih i olakšavanje poslovanja da bi se stimulirala posrnula ekonomija. No, njegovi savjetnici predlagali su da se u gospodarstvo upumpa određena količina novca, posebno u vojne projekte i domaću industriju, što je on i prihvatio. Do kraja prve godine njegova mandata kriza je popustila. Predlagao je i da savezna država pomogne sustavu obrazovanja i zdravstvenoj skrbi za starije, no prijedlozi su trebali preskočiti prepreku Capitol Hilla, gdje je prošao samo onaj o povećanju minimalne plaće.

Jedno od najvažnijih pitanja bila su ljudska prava; južne države, uključujući lokalne demokrate, opirale su se bilo kakvoj promijeni koja bi se ticala Afroamerikanaca koji više nisu bili robovi, ali njihova sloboda bila je mrtvo slovo na papiru Lincolnova 13. amandmana usvojenog 95 godina ranije. No JFK, iako su to mnogi očekivali, nije krenuo u otvoreni rat za zaštitu prava Afroamerikanaca, nego je zagovarao provedbu onih prava koja su crnci u SAD-u već imali. Bio je prisiljen otvoreno reagirati, ali preko brata Bobbyja, kada je 1962. James Meredith, ratni veteran tamne boje kože, odlučio upisati se na tradicionalno bjelačko Sveučilište Mississipy (Ole Miss), jer je guverner te države Ross Barnett ignorirao sudsku odluku prema kojoj se Meredith mogao upisati. Bobby Kennedy angažirao je na cionalnu gardu, te se Meredith uspio upisati u pratnji šerifa, a petnaestosatno divljanje gomile rezultiralo je dvama mrtvima i stotinama ranjenih.

Godinu dana kasnije dogodio se »marš na Washington« koji je predvodio dr. Martin Luther King čiji je govor »Sanjao sam san« slušalo 250.000 ljudi, što je bio i jasan dokaz Bijeloj kući da se pokret za ljudska prava zahuktava. JFK je taktizirao s donošenjem zakona o ljudskim pravima smatrajući da bi ga bilo bolje provući u sljedećem mandatu, kada će mu pozicija biti još jača, no potkraj 1963. ipak ga je pustio u proceduru. Nakon njegove smrti, zakon je usvojen.

JFK je ostao upamćen kao jedan od najutjecajnijih američkih predsjednika, uz bok Rooseveltu, Lincolnu i Washingtonu. Iako se nakon njegova vremena pojavilo barem dvoje pravih pretendenata na tu titulu – Bill Clinton i sadašnji predsjednik Barack Obama, kojeg se s posebnim zadovoljstvom uspoređuje s JFK-om – izgleda da nijedan nije dosegao JFK-ovu karizmu.

Izvor: www.vjesnik.hr

Učenici OŠ Brezovica zapalili svijeće u sjećanje na Vukovar

U mnogim hrvatskim gradovima večeras su se počele paliti svijeće povodom sutrašnje obljetnice pada Vukovara. Posebnu čast imali su učenici i učitelji OŠ Brezovica koji su na prostoru između kolnika Hrvatske bratske zajednice, južno od ulice grada Vukovara u Zagrebu zapalili svijeće i tako dostojanstveno obilježili 20 godina od vukovarske tragedije. “I reći ću vam samo jednu stvar – ZAPAMTITE VUKOVAR”

18. studeni – Dan sjećanja na Vukovar

Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1999. Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode.
Obljetnice su prigode da se prisjetimo na neke trenutke i događaje koje su se zbile u povijesti nekog vremena. Prije sedamnaest godina, 18. studenoga 1991. nakon tromjesečne opsade i gotovo potpunog uništenja grada, prestao je otpor hrvatskih branitelja u Vukovaru.
Tužna statistika govori da je tijekom borbi i nakon ulaska srpskog okupatora u grad poginulo oko 550 branitelja i 1700 civila, oko 8000 Vukovaraca bilo je odvedeno u srbijanske logore, dok ih se još oko 800 vodi na popisu nestalih. Iz grada je prognano i sve nesrpsko stanovništvo. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja i jedan od najvećih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Bitka za Vukovar počela je 24. kolovoza. Bivša JNA zajedno s paravojnim srpskim snagama postupno je dovlačenjem novih snaga stvarala obruč oko grada. Planirali su Vukovar zauzeti u svega nekoliko dana. Međutim, kako im to unatoč velikim žrtvama nije uspjelo, vrh JNA iz Beograda odlučio je formirati posebnu operativnu grupu kojoj je cilj bio osvajanje Vukovara. S tim ciljem je iz Beograda upućena elitna Prva gardijska oklopna brigada, angažiran je i veći dio snaga Novosadskog korpusa te nekolicina drugih brigada iz Srbije.

Međutim, unatoč tako brojnim postrojbama, vukovarski branitelji i dalje su čvrsto držali crte obrane. Tada JNA kreće sa strahovitim granatiranjem grada i topničkim napadima. Grad se zasipa s tisućama granata, u napadima sudjeluju i zrakoplovi bivše JNA. Kroničari bilježe da je, primjerice, 14. rujna bio dan »kada se nebo otvorilo«. Zrakoplovi su bombardirali Vukovar desetak puta dok istodobno grad napada i oko stotinjak tenkova. Stanovništvo i branitelji žive u podrumima, bez struje, vode i telefonskih veza. Međutim, unatoč tako teškim uvjetima, branitelji dva dana kasnije, kada je zabilježeno čak 26 zračnih napada, zaustavljaju tu ofenzivu istodobno uništavajući 34 tenka. U drugom dijelu rujna Trpinjska cesta postat će i groblje srpskih tenkova.
Suočena sa svojom nemoći i brojnim žrtvama, bivša JNA kreće u listopadu s novim snagama. Angažirala je oko 45.000 vojnika i počinje grad zasipati s više od 7000 granata dnevno. Grad postupno postaje skelet. Granatira se i vukovarska bolnica, ranjenici i operacijske dvorane premještaju se u podrum.
Međutim, ni ta akcija nije dala rezultata. Oko 1800 branitelja Vukovara i dalje su čvrsto držali svoje položaje.
Suočeni s neočekivanim zastojem u osvajačkim planovima, vrh bivše JNA i tadašnje srbijansko vodstvo donose odluku da se Vukovar mora zauzeti pod svaku cijenu. Početkom studenog srpske postrojbe započinju napade svim raspoloživim sredstvima. Grad zasipaju s tisućama granata, svakodnevno ga napadaju iz zraka te s Dunava.

Oni koji su bili tada u Vukovaru govore o pravoj kataklizmi. Međunarodna zajednica, unatoč upozorenjima kako se radi o humanitarnoj katastrofi i ratovanju protiv ratnih pravila, ne reagira. Na kraju, 14. studenoga, JNA uspijeva razdvojiti hrvatske snage u Vukovaru od onih iz Borova Naselja. Iscrpljeni, izmoreni i bez streljiva, hrvatski branitelji sljedećih dana postupno prestaju s organiziranom obranom.

U Beogradu su nakon okupacije grada upriličili primanje i proslavili »oslobođenje« Vukovara dodijelivši »zaslužnima« i odličja. Međutim, bila je to Pirova pobjeda. Dok su malobrojni vukovarski branitelji tri mjeseca vezali za sebe najelitnije srpske postrojbe, Hrvatska je dobila prijeko potrebni predah kako bi organizirala svoju obranu. Već potkraj te 1991. Hrvatska vojska brojila je oko 200.000 ljudi i bila je sposobna i za ofenzivne operacije, što je i učinila oslobađanjem znatnih dijelova zapadne Slavonije. K tomu, žestoki otpor vukovarskih branitelja dizao je moral i samopoštovanje u ostalim dijelovima zemlje.
Herojstvo Vukovara udarilo je temelj za kasnije vojne pobjede hrvatskih snaga koje su dovele do potpunog oslobađanja zemlje. Zbog svega toga Vukovar je postao simbolom oko kojeg se okuplja cijela nacija.

Besmrtnici – novo u kinima

“Legende o grčkim bogovima oživljavaju kao nikad do sada!
Nemilosrdni kralj Hiperion vodi svoju krvoločnu vojsku na smrtonosni pohod po Grčkoj, u potrazi za oružjem koje će uništiti ljuide. Tezej, smrtnik izabran od boga Zeusa, mora povesti borbu protiv Hiperiona i njegove zle sile. Sudbina ljudi i bogova u Tezejevim je rukama.”

Izvor: blitz-cinestar.hr

Tri mušketira – novo u kinima

Akcijom nabijena ekranizacija avanture Alexandrea Dumasa s fantastičnom glumačkom postavom!

Mladi D’Artagnan udružuje se s veteranima mušketirima kako bi spriječio iskvarenog kardinala Richelieua da zauzme francusko prijestolje i zaplete Europu u rat.

Izvor: blitz-cinestar.hr

Vukovarski dvorac Eltz ponovo u punome sjaju

Dvadeset godina nakon ratnih strahota, tijekom kojih je Vukovar doživljavao bezdušno višemjesečno razaranje, ovaj grad se konačno ponovo može dičiti vlastelinskim sklopom obitelji Eltz, jednom od najmonumentalnijih feudalnih arhitektonskih cjelina u Slavoniji. Zahvaljujući projektu »Istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine Ilok – Vukovar – Vučedol«, kojim koordinira Ministarstvo kulture, dovršena je obnova spomeničke cjeline – kompleksa dvorca Eltz, koji je ponovo zasjao u punome sjaju.

Kao simbol grada, kompleks Eltz teško je stradao tijekom tromjesečne opsade Vukovara 1991. godine. Bombardiranjem s kopna i iz zraka teško su oštećena ili u potpunosti uništena krovišta te zidane strukture svih građevina. Eksplozivna sredstva i požari koji su njima prouzročeni uništili su drvene međukatne i krovne konstrukcije, stolariju prozora i vrata te dekorativne metalne, kamene i štuko elemente. Zidane strukture, ponajviše pročelja, zadobile su probojne rupe od projektila različitih kalibara, a žbuka i dijelovi arhitektonske plastike teško su oštećeni izravnim pogocima ili rasprskavanjem projektila u neposrednoj blizini.

Projektom »Istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine Ilok – Vukovar – Vučedol«, na području Iloka, Vukovara i Vučedola planirana su i većim dijelom i realizirana ulaganja u istraživanje, obnovu i revitalizaciju povijesne i kulturne baštine. Započeo je 2005. godine, vrijedan je 226 milijuna kuna, a financiraju ga Vlada RH sa 25 posto i Razvojna banka Vijeća Europe sa 75 posto.

Projekt obuhvaća sljedeće cjeline:

1. Vukovar – povijesna barokna jezgra grada – istraživanje i obnova 12 zgrada

2. Vukovar – kompleks dvorca Eltz, kao muzejsko-galerijski i multikulturalni centar; istraživanje, obnova kompleksa dvorca Eltz, uređenje perivoja dvorca, istraživanje i obnova četiri barokne vlastelinske kurije.

3. Arheološko nalazište Vučedol, lokalitet eponim Vučedolske kulture, jedno od najznačajnijih prethistorijskih nalazišta u Europi; gradnja Muzeja Vučedolske kulture, arheološko-turističkog parka, obnova secesijske Vile Streim, međunarodna arheološka škola, arheološka istraživanja.

4. Grad Ilok, obnova povijesne jezgre – najznačajnije srednjovjekovne urbane cjeline u hrvatskom dijelu Podunavlja; dovršena su višegodišnja arheološka istraživanja; istražen i obnovljen dvorac Odeschalchi i u njemu je u veljači 2010. otvoren novi postav Muzeja grada Iloka; uređenje krajolika u povijesnoj jezgri, započela su istraživanja na Franjevačkom samostanu i Crkvi sv. Ivana Kapistrana.

Izvor: www.vjesnik.hr

Zemlja ima sedam milijardi stanovnika

Na Zemlji od 31. listopada ima sedam milijardi stanovnika, a kako UN ovaj put nije odlučio službeno proglasiti tko je simbolični sedammilijarditi stanovnik, nekoliko se država u ponedjeljak požurilo proglasiti da je on rođen baš na njihovom teritoriju.

UN je prije 12 godina za šestmilijarditog stanovnika izabrao malog Sarajliju Adnana Nevića. Petmilijarditi Zemljanin bio je Matej Gašpar, rođen u Zagrebu 1987. godine. UN je, međutim, ovoga puta odlučio da neće proglasiti »pobjednika«, što je otvorilo put da pojedine države same simbolično proslave rođenje sedammilijarditog stanovnika.

Azija, kontinent na kojemu žive dvije trećine svjetskog stanovništva, prva je obilježila činjenicu da je Zemlja 31. listopada dobila sedammilijarditog stanovnika. Dvije minute poslije ponoći na Filipinima, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, rođena je Danica May Camacho, koja je izabrana simbolom toga događaja. Pri porodu je težila 2,5 kilograma, a njezinim roditeljima Florante Camacho i Camille Daluri čestitali su dužnosnici UN-a. Camille je djevojčicu rodila u bolnici Josea Fabelle u Manili. Od UN-ovih dužnosnika dobila je stipendiju za obrazovanje, a njezini roditelji novac kako bi mogli otvoriti vlastiti dućan.

Nakon što je UN proglasio da će Zemlja 31. listopada dosegnuti sedam milijarda stanovnika, stručnjaci su objavili predviđanja da će se snažan demografski rast nastaviti i zaoštravati ionako goleme izazove u svijetu, od proizvodnje hrane za sve, »starenja« stanovništva u nekim zemljama do opasne rodne neravnoteže u drugima.

Zemlji je velik teret već i sedam milijarda ljudi, a pritisak će postati neizdrživ kada na njoj bude devet milijarda ljudi 2050., kažu analitičari i upozoravaju da samo revolucija u korištenju energije, vode i zemlje može spriječiti katastrofu.

Broj stanovnika mogao bi se nakon toga stabilizirati na devet ili deset, po nekima i na čak 15 milijarda ljudi, i ovisit će o napretku u zemljama u razvoju koje danas imaju snažan demografski rast.

Rast broja stanovnika planeta ugrozio je izvore, bilo da je riječ o pitkoj vodi, obradivu tlu, moru ili šumi. Slikovito, ako bi se rast nastavio ovakvim ritmom do 2030., trebalo bi osigurati drugi planet koji bi zadovoljio ljudske potrebe za hranom, vodom, energijom i skladištenjem otpada s našeg planeta, objavila je ekološka mreža Global Footprint Network (GFN).

»Sedam milijarda ljudi treba hranu, treba energiju, zaposlenja, obrazovanje, pravo na slobodu, pravo na slobodu govora, na mogućnost odgoja djece u miru i sigurnosti«, rekao je glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon prošli tjedan.

Neki stručnjaci drže da je za takvu stragegiju ključna kontrola rađanja, čemu se oštro protive Katolička crkva i neke druge vjeroispovijesti. Ekonomisti pak drže da je bitno smanjiti siromaštvo i omogućiti obrazovanje, napose školovanje žena. Unatoč brojnim znanstvenim studijima o načinima za smanjenje demografskog rasta, to se pitanje uglavnom izbjegava na političkim sastancima na vrhu.

Prema procjeni Zaklade UN-a za stanovništvo u svijetu će 2050. živjeti 9,3 milijarda ljudi, a do 2025. na prvo će mjesto po broju stanovnika izbiti Indija s gotovo 1,5 milijarda žitelja.

Izvor: www.vjesnik.hr

Špiljski čovjek trčao brže od Bolta

Jamajčanski sprinter i svjetski rekorder Usain Bolt najbrži je čovjek svijeta. Možda trenutno jest, ali ikada? Prema Britancu Neilu Duncansonu Bolt ne bi imao šanse protiv špiljskog čovjeka na 100 metara.

- Ljudi iz kamenog doba imali su malo drugačiju motivaciju od današnjih sprintera. Imali su izbor, uloviti večeru ili postati večera – kaže britanski istraživač koji je napisao knjigu “The fastest Men on Earth”, koja je samo novija verzija istoimene knjige iz 1988. godine.

Duncanson piše o otkriću australskih antropologa starom 20 000 godina. Oni su pronašli fosilne ostatke stopala u blatu koji ukazuju da je špiljski čovjek iz pleistocenskog doba trčao 37 kilometara na sat što je za pola kilometra sporije od Bolta 2009. godine kad je oborio svjetski rekord u Berlinu.

No Bolt je trčao po ravnom, u sprintericama, a špiljski čovjek po neravnom terenu, bos i s kopljem u ruci.

- Znanstvenici vjeruju da bi ti preci Aboridžina bili sposobni trčati brže od 45 kilometara na sat da su imali tehnologiju koju Usain Bolt ima danas – kaže Britanac.

- Svi dokazi upućuju da bi čovjek iz kamenog doba “oderao” današnjeg olimpijskog prvaka – dodaje Duncanson čija će redizajnirana knjiga “The Fastest Men n Earth” izaći za mjesec dana. U njoj autor kronološki reda najbrže ljude u modernoj eri Olimpijskih igara.

Izvor: www.24sata.hr

Pronađen brod kojim je mongolski vladar Kublaj-Kan osvajao Japan. Potopio ga je nebeski vjetar!

Pomorski arheolozi su pronašli olupinu broda za kojeg se vjeruje da je sudjelovao u neuspjeloj mongolskoj invaziji na Japan u 13 stoljeću, koju je naredio veliki vojskovođa Kublaj Kan. Znanstvenici se nadaju kako će im ovo otkriće pomoći u rekonstrukciji cjelokupnog broda i približiti stanje mornarice koju su koristili Mongoli , velika svjetska sila onog doba, javlja CNN .

Mongolske flote, u kakvima su ovakvi brodovi plovili, postale su poznate po svom potapljanju. Potopile su ih Kamikaze, nebeski vjetrovi koji su se survali na mongolsku flotu i desetkovali je prije nego su vojnici uopće stupili nogom na japanski otok. Taj gotovo legendarni događaj danas znanstvenici tumače kao udar tajfuna koji je potopio mongolske brodove. Za propast invazije, upozoravaju neki, kriva je bila i loša logistika njihovih pomorskih snaga.

Znanstvenici su brod pronašli nedaleko od Nagasakija, sakrivenog pod muljem.

U okolici broda pronađeno je četiri tisuće artefakata, od komada keramike do topovskih kugli.

Mongoli su dva puta pokušali invaziju na Japan. Prvi pokušaj zbio se 1274. godine, a u njemu je nastradala flota od 900 brodova. Drugi napad se dogodio 1281. godine, dvije flote, od kojih je jedna imala 900, a druga 3500 brodova, pokušale su osvojiti Japan. I ovaj napad je neslavno propao.

Izvor: www.jutarnji.hr

Odluka Ministarstva obrazovanja: Vojna povijest može u škole!

Večernjakov mjesečni magazin “Vojna povijest”, koji je u samo pola godine postigao vrhunski uspjeh na tržištu te pokupio niz pozitivnih ocjena, može se odsad slobodno koristiti u nastavi povijesti u svim osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj! Tako je odlučilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa koje je svojim rješenjem od 27. rujna preporučilo “edukativni časopis VP – Magazin za vojnu povijest svim školama kako bi učenicima poslužio kao pomoć u boljem razumijevanju nastave povijesti”.

Ovakvoj preporuci mjerodavnog ministarstva prethodilo je pozitivno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje. Ona je 13. rujna Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa uputila stručno mišljenje u kojemu stoji:

Krive interpretacije

“Imajući u vidu da su mnogi događaji iz svjetske, a posebno hrvatske nacionalne povijesti često krivo interpretirani, nedovoljno obrađeni i znanstveno nedorečeni, osobito događaji vezani uz totalitarne režime, smatramo da je svaki dokument, svaki zapis i svako svjedočenje dragocjeno.

Na osnovi uvida u časopis, slažemo se s konstatacijom da je časopis osmišljen kao edukativno-povijesni i znanstveni časopis čiji je cilj na zanimljiv i jednostavan način prikazati svjetsku i hrvatsku povijest objektivno iznoseći u svojim temama i člancima povijesne činjenice.

Brojevi ponuđenog časopisa obiluju i dokumentima i zapisima i svjedočenjima koji mogu i učenicima, koje kritički vode njihovi profesori, pomoći u boljem razumijevanju povijesti.

Imajući u vidu da je svaki naslov u knjižnicama osnovnih i srednjih škola dobro došao, smatramo da i ovaj časopis treba preporučiti svim školama.”

Oduševljeni učenici

VP magazin je i prije ove preporuke, između ostalih čitatelja, oduševio i srednjoškolce te studente. Mnogi od njih javljaju se sa svojim komentarima, pohvalama, prijedlozima, oduševljeni time što mogu pročitati teme iz povijesti kojih nema ili su nedovoljno zastupljene u školskim udžbenicima. A odsad će VP učenicima biti još bliži.

Posjetite vojnapovijest.hr

Naš časopis osvanuo je odnedavno i na internetu (www.vojnapovijest.hr). No internetska stranica nije samo za najavu novih brojeva VP-a i predstavljanje njegova sadržaja. Ona je i interaktivna. To znači da ondje možete komentirati članke, otvoren je forum za rasprave o mnogim temama, uskoro ćete moći postavljati svoj sadržaj, možda koju snimku, neku svoju fotografiju, šaljite svoje prijedloge, komentare…

Izvor: vecernji.hr

Hrvatska obilježava Dan neovisnosti

Hrvatska obilježava 8. listopada – Dan neovisnosti, povijesnu odluku o raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ.

Toga dana 1991. godine Hrvatski sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je donio odluku da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji.

Ta je značajna odluka Hrvatskog sabora donesena nakon što je istekao tromjesečni moratorij na Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koju je Sabor donio 25. lipnja 1991. godine. Naime, stupanje na snagu ove Odluke odgođeno je tada za tri mjeseca na osnovi Brijunske deklaracije od 7. srpnja, odnosno na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Istoga dana kada je istekao moratorij, zrakoplovi JNA bombardirali su povijesnu jezgru Zagreba i Banske dvore u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

Zbog tih okolnosti, te mogućih novih zračnih napada na Zagreb, povijesna je sjednica svih triju saborskih vijeća održana 8. listopada 1991. godine u podrumu Inine zgrade u Šubićevoj ulici u Zagrebu.

Izvor: vecernji.hr

Obilježena 150. godišnjica smrti Antuna Mihanovića

Pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Ive Josipovića danas je u Klanjcu obilježena 150. godišnjica smrti hrvatskog domoljuba, književnika i diplomate Antuna Mihanovića, autora hrvatske himne koji je umro i pokopan u tom zagorskom mjestu 1861. godine.

Iako rođeni Zagrepčanin, Antun Mihanović je svoj životni vijek proveo putujući po svijetu, a zadnje dane ovdje u Klanjcu, gdje je 1935. godine podignut i spomenik Hrvatskoj himni koji je jedinstven u svijetu”, kazao je gradonačelnik Klanjca Željko Kolar

Mihanović nije bio samo autor hrvatske himne nego i veliki političar i diplomat te moderan čovjek svog vremena, rekao je Predsjednik koji je u spomen na 215. godišnjicu rođenja te 150. obljetnicu smrti položio vijenac i zapalio svijeću na Mihanovićevu grobu..

Antun Mihanović je autor pjesme Horvatska domovina, koja je kasnije postala hrvatskom himnom, a umro je 14. studenoga 1861. godine u Novim Dvorima Klanječkim, gdje je u dvorcu obitelji Erdody proživio umirovljeničke dane. Pokopan je na starom klanječkom groblju koje je pedesetih godina prošlog stoljeća pretvoreno u Spomen park, gdje je danas obilježena 150. obljetnica smrti.

Izvor: www.hina.hr

Slava i drama antarktičkih bespuća

Za koji mjesec bit će točno 100 godina otkako je u jednoj od najdramatičnijih utrka za istraživačkim uspjehom, prestižem i slavom dosegnuta posljednja »neosvojiva« točka našeg planeta: Južni pol ili Antarktika. O tom epskom nadmetanju između Norvežanina Roalda Amundsena i Engleza Roberta Falcona Scotta dosad je sve već istraženo, rečeno i napisano.

Prvom je donijelo sve: svjetsku slavu i zasluženu reputaciju prvog istraživača na Južnom polu, tom najnegostoljubivijem kutu kugle zemaljske. Potonjem je donijelo neuspjeh, tragediju i postumnu slavu hrabrog suparnika koji je do posljednjeg trenutka ostao vjeran svojoj misiji. Podsjetit ćemo na ta posljednja vremena romantične ere geografskih istraživanja kada se u najnepristupačnije dijelove Zemlje putovalo jedrenjacima, ledolomcima, psećim zapregama i pješice, a ne hidroavionima i motornim saonicama.

Utrka za Južni pol počela je u rujnu 1911. Suparnici Amundsen i Scott već su imali određena iskustva u polarnim ekspedicijama. Razlika između njihovih osobnosti te prethodno razvijenih vještina i stečenih iskustava bitno je uvjetovala organizaciju ekspedicije, izbor opreme i staze te vođenje ekipe. Prije pokušaja osvajanja Antarktike Amundsen je već bio veteran polarnih istraživanja.

Od najranije mladosti (zadivljen istraživačkim uspjesima zemljaka Fritjofa Nansena koji je za svoja arktička istraživanja konstruirao glasoviti brod ledolomac »Fram«), Amundsen je učio i razvijao prijeko potrebne vještine da bi ostvario svoj životni san: osvajanje jednog od polova. Prije pohoda na Antarktiku već se proslavio kao prvi istraživač koji je preplovio ledeni Sjeverozapadni prolaz. Nakon što je američki istraživač Robert Edwin Peary stigao na Sjeverni pol 1909. godine, Amundsenu nije preostalo drugo nego da pokuša osvojiti Južni.

Za taj je put izabrao Nansenov pouzdani ledolomac »Fram«, konstruiran tako da lakše siječe led i izbjegne zarobljavanje u ledenome moru. Što se pak tiče britanskog istraživača Roberta Scotta, po struci je bio mornarički oficir, no iza sebe je već imao jednu neuspjelu ekspediciju na Južni pol. Stoga je drugi pokušaj za Scotta značio »sve ili ništa«. Za posljednju ekspediciju izabrao je solidni, prenamijenjeni kitolovac »Terra Nova«, a za kopneni dio puta snažne sibirske ponije. Iako ga je prije pohoda R. E. Peary upozoravao da koža sibirskih ponija ne može izdržati ekstremno niske temperature na Antarktici (koje padaju i do minus 70 Celzija) te da svakako povede eskimske pse, Scott se fatalno oglušio na to upozorenje.

Nakon temeljitih priprema trka je mogla početi. Scott se od Novog Zelanda sporo probijao kroz plutajući led da bi stigao do Rossovog mora. Nakon pristajanja je svoju ekspedicijsku bazu smjestio u prolazu McMurdo. Amundsen je, pak, s »Framom« doplovio relativno brzo i lako do Rossovog ledenog šelfa te smjestio svoju bazu Framheim u Zaljevu kitova. Pozicija koju je zauzeo Amundsen dodatno je zabrinula Scotta jer je norveški istraživač već prije starta bio 96 kilometara bliže Južnom polu od njega. No, Scott je naumio ići rutom koju je nekoliko godina prije njega probio njegov zemljak Shackleton, dok je Amundsen morao probijati posve novu rutu.

Vremenske prilike tog 8. rujna 1911. bile su iznenađujuće pogodne i relativno tople za Antarktiku te je Amundsen odlučio prvi startati u trci za pol. Krenuo je s osmeročlanom ekipom, ali se nedugo nakon polaska vrijeme pogoršalo, zahvatila ih je iznenadna snježna oluja te su se neslavno morali vratiti u bazu. Za drugi pokušaj Amundsen je smanjio ekipu na pet članova te ponovo startao sredinom listopada. Do 1. studenoga stigao je do svog najjužnijeg spremišta. Istog se dana i Scottov tim nakon temeljitih priprema pokrenuo iz baze McMurdo. Međutim, Amundsenovo iskustvo u kretanju ledenim predjelima pokazalo se presudnim. Koristio je izdržljive i brze pseće saonice, nosio laganu i toplu eskimsku odjeću, a početnu težinu saonica sa zalihama smanjio s 83 na upravo neshvatljiva 24 kilograma. Napredujući prosječnom brzinom od 35 kilometara na dan, Amundsen se već sredinom studenoga približio na 434 kilometra od Pola.

Za to je vrijeme Scotta usporila neadekvatnost sibirskih ponija i polarnih traktora. Na niskim je temperaturama tehnika otkazala, poniji su malaksali te se Scottova ekipa za vuču saonica i zaliha morala oslanjati na malobrojne pse i vlastitu snagu. Zbog velikih napora i iscrpljujućeg puta Scottova je ekipa trošila mnogo više kalorija nego što su im namirnice koje su ponijeli mogle nadoknaditi. Bližila se antarktička zima i Scott je znao da mora požuriti želi li pobijediti u utrci i sigurno se vratiti u bazu.

I Amundsena su mučile nevolje. Tek potkraj studenoga Norvežanin je pronašao prolaz na gornji antarktički ravnjak. Uspon je bio toliko težak da su morali ubiti 24 iscrpljena psa i njihovim ostacima nahraniti životinje koje su preživjele. Međutim, sada je napredovao sve brže ostavljajući Scotta sve dalje iza sebe. Tako je žilavi i temeljito organizirani Norvežanin stigao na Južni pol već 14. prosinca 1911., 35 dana prije Scotta. Na polu je ostavio šator s porukom Scottu i pobjedonosno istaknuo norvešku zastavu. Već 17. prosinca počeo se vraćati u bazu. Cijeli put od baze Framheim do Južnog pola i natrag Amundsen je ostvario u 99 dana.

S druge strane, još ne znajući za Amundsenov uspjeh, vukući saonice vlastitom snagom i napredujući samo 16 kilometara na dan, Scott i njegova ekipa stigli su na Južni pol 17. siječnja 1912. godine. No, čekala ih je ledena pustoš i veliko razočaranje: na Polu je već stajala ponosno podignuta norveška zastava. Kratki zapis u Scottovu dnevniku dovoljno govori o dubini njegova razočaranja: »Veliki Bože! Ovo je užasno mjesto…«

Već je sljedećeg dana ekipa krenula mukotrpnim putem natrag prema posljednjoj bazi. Povratak je vodio kroz 1920 kilometara leda, oluje, mećave i niske temperature koje su iz dana u dan iscrpljivale snagu Scottove ekspedicije. Skorbut, ozebline i fizička iscrpljenost počinjali su uzimati svoj danak. Na napornom putu stradala su dva Scottova suputnika. Unatoč svemu, preostala trojica istraživača su 21. ožujka 1912. uspjela stići na 18 kilometara od spremišta sa zalihama.

No, između njih i spasa tog se dana ispriječila jedna od neumoljivih antarktičkih ledenih oluja. Tjedan dana oluja nije jenjavala i trojica polarnih istraživača čekala su smrt zarobljeni u svom šatoru nadomak spasonosnog spremišta. Scott, koji je do posljednjeg dana vodio dnevnik, jednostavnim je jezikom opisao jezivu agoniju koju su proživljavali: »Mislim da se više ne možemo ponadati nikakvoj boljoj sreći. Mi ćemo izdržati do kraja, ali smo sve slabiji, dakako, i kraj ne može biti daleko.«

Bila je to posljednja stranica u dnevniku i na istraživačkom putu Roberta Falcona Scotta. Osam mjeseci kasnije pronađena su njihova smrznuta tijela. Amundsena je nakon povratka čekala svjetska slava osvajača Južnog pola, ravna uspjehu Roberta Pearyja. Međutim, zahvaljujući Scottovu dnevniku, koji je detaljno opisao njegov put, naslovnice svjetskih medija zaplijenila je epska borba s divljinom i tragičan kraj Scottove ekspedicije.

Kao da se sudbina te dvojice istraživača, koji su se usudili baciti rukavicu u lice ledenom paklu Antarktike, na neki neopisiv način povezala. Jer i Amundsen, koji je do kraja života ostao neutaživi putnik i istraživač polarnih krajeva, skončava na sličan način. Godine 1928., krenuvši u potragu za nestalim talijanskim pilotom Umbertom Nobileom (s kojim je dvije godine ranije prvi preletio Sjeverni pol), Amundsen je netragom nestao u arktičkoj divljini. Tako se najsvestraniji polarni istraživač naposljetku vratio bijelom ništavilu koje ga je opčinjavalo cijeli život.

Izvor: www.vjesnik.hr

Pronađeni zlatnici Valensa i Valentinijana

Arheolozi Gradskog muzeja Vinkovci pronašli su danas tijekom arheoloških radova na lokaciji budućega Hrvatskog doma u središtu Vinkovaca dva rimska zlatnika (solida) od kojih je na jednom lik cara Valensa, a na drugom lik cara Valentinijana I.

Ta dva cara rođena su u Colonia Aurelia Cibalae (današnji Vinkovci) i jedini su carevi u povijesti Rimskoga carstva rođeni na tlu današnje Hrvatske.

»To su prvi zlatnici s likom Valensa i Valentinijana pronađeni uopće za arheoloških radova na području Vinkovaca ali i prvi zlatnici pronađeni za arheoloških radova unazad 20 godina«, izjavio je Hini voditelj arheoloških istraživanja Hrvoje Vulić.

Carevi Valens i Valentinijan bili su braća, prvi je vladao od 364. do 378. godine Istočnim rimskim carstvom, a drugi od 364. do 375. Zapadnim rimskim carstvom.

“Zlatnike smo pronašli u rimskome bunaru u kojem smo prije tjedan dana pronašli kostur iz 4. stoljeća, najvjerojatnije žene koja je počinila samoubojstvo ili je ubijena«, ističe Vulić te dodaje da su zlatnike pronašao arheološki tehničar Robert Balaš u sloju ispod sloja koji je krio kostur Cibalitanke.

Vulić posebno ističe izuzetnu očuvanost pronađenih zlatnika, s nizom detalja, što je, kaže, uobičajeno za zlatnike kojima se pri kovanju posvećivala velika pažnja.

Zlatnik cara Valentinijana kovan je između 367. i 375. godine, a njegova brata Valensa između 373. i 375. godine, a oba su rad majstora iz kovnice u rimskome gradu Augusta Treverorum, odnosno današnjeg njemačkog Triera.

Arheološki radovi na lokaciji budućega Hrvatskog doma u središtu Vinkovaca traju dva mjeseca, a ukupno će se, kroz nekoliko faza, istražiti površina od 3.600 četvornih metara.

Riječ je o prostoru koji je činio periferni dio Colonia Aurelia Cibalae.

Izvor: www.vjesnik.hr

Poštanska marka uz 300. obljetnicu rođenja R. Boškovića

Vatikanska pošta izdat će 13. rujna poštansku marku u prigodi 300. obljetnice rođenja Ruđera Boškovića, velikoga hrvatskog fizičara, matematičara, astronoma, geodeta, filozofa, inženjera, pjesnika, diplomata i isusovca podrijetlom iz Dubrovnika, objavila je danas Informativna katolička agencija (IKA).

Izdavanje marke Ruđera Boškovića obrazložio je i papa Benedikt XVI. ističući kako je isusovac Bošković bio fizičar, astronom, matematičar, arhitekt, filozof čiji život pokazuje kako je moguće živjeti u skladu znanosti i vjere.

Poštanska marka s likom Ruđera Boškovića bit će tiskana u 150.000 primjeraka, a Vatikanska pošta namjerava seriju izdati i u suradnji s Hrvatskom poštom, navodi IKA.

Ruđer Josip Bošković jedan je od najznačajnijih znanstvenika svoga doba. Rođen je 18. svibnja 1711. u Dubrovniku, s 15 godina odlazi u Rim na daljnje školovanje u poznati isusovački Collegium Romanum (Rimski kolegij). Nakon završenog studija filozofije i teologije zaređen je za svećenika te stupa u isusovački red.

Godine 1736. počinje objavljivati svoje Dissertationes iz matematike, fizike, astronomije i geodezije, a 1763. tiskano je u Veneciji njegovo djelo izuzetne vrijednosti Theoria Philosohiae Naturalis.

Tijekom života napisao je više od 75 kapitalnih radova iz matematike, mehanike, astronomije, optike, filozofije i književnosti. Ruđer Bošković djelovao je u različitim znanstvenim europskim središtima i bio je članom mnogih akademija znanosti. Umro je 13. veljače 1787. godine u Milanu a pokopan u crkvi Sv. Maria Podone.

Izvor: www.vjesnik.hr

Templar – novo u kinima

Film nas vraća u 13. stoljeće, iznimno nasilno vrijeme srednjovjekovne Engleske, kad se nekoliko hrabrih vitezova, protiv svih izgleda borilo za spas zemlje od megalomanskog i krvi žednog kralja. Razarajuća bitka za Rochester istinita je priča o časti i krvoproliću, čije su stranice istrgnute iz povijesti.

Izvor: blitz-cinestar.hr

Pola stoljeća od gradnje Berlinskog zida

Berlin u subotu obilježava 50. obljetnicu izgradnje zida koji je 28 godina dijelio taj grad i spomen na one koji su poginuli pokušavajući ga prijeći, javlja Hina.

U noći sa subote 12. kolovoza na nedjelju 13. kolovoza 1961., predsjednik komunističke Istočne Njemačke (DDR) Walter Ulbricht izdaje naredbu za početak operacije podizanja barijere koja je kasnije postala poznata kao Berlinski zid.

Više od deset tisuća istočnonjemačkih vojnika dobilo je tada zadaću da sagradi “zid za zaštitu od fašizma” koji će zapravo omogućiti da se zaustavi egzodus stanovnika DDR-a na područje pod savezničkom okupacijom i spriječiti njihov bijeg preko kapitalističke enklave Zapadnog Berlina. Dotad je više od 2,5 milijuna ljudi bilo napustilo DDR koji je tada imao 19 milijuna stanovnika.

Skriveni u automobilima, kopajući tunele i preskačući preko zida, stanovnici Istočne Njemačke i dalje su se na sve moguće načine pokušavali domoći Zapada. 136 ih je poginulo podno zida, a ukupno je život izgubilo 600 do 700 ljudi pokušavajući zauvijek napustiti komunistički režim, po podacima povjesničara.

Komemoracija počinje ujutro u kapeli izgrađenoj na ničijoj zemlji, sedmosatnim čitanjem izvješća o životu bjegunaca koji su pali pod mecima graničara.

U 10.00 sati predsjednik Christian Wulf održava govor u nazočnosti konzervativne kancelarke Angele Merkel i socijaldemokratskog gradonačelnika Berlina Klausa Wowereita u Memorijalnom centru u Bernauer Strasse, ulici koju “Zid srama” dijeli popola.

U podne će se oglasiti crkvena zvona, a vlakovi na željezničkim kolodvorima će stati. Mreža podzemne željeznice i prigradskih vlakova još uvijek, 22 godine nakon pada Berlinskog zida 1989., nema izgled kakav je imala prije njegove izgradnje.

Izvor: http://metro-portal.hr

Preminula “Bijela mišica” Nancy Wake, najtraženija tajna agentica Drugog svjetskog rata

Jedna od najodlikovanijih savezničkih tajnih agenata Drugog svjetskog rata, Australka Nancy Wake, preminula je u Londonu u 98. godini života.

Nancy je, radeći kao novinarka u Europi, 1933. godine intervjuirala Adolfa Hitlera u Beču te se nakon toga zavjetovala da će se boriti protiv njegovog progona Židova. Nakon pada Francuske postala je kurirka francuskog pokreta otpora, a kasnije saboter i špijun. Uspostavljala je rute za bijeg i sabotirala njemačku infrastrukturu, piše BBC.

Zbog svoje sposobnosti da umakne njemačkim vojnicima Gestapo joj je dao nadimak “Bijela mišica”, a u jednom trenutku našla se i na vrhu njihove liste najtraženijih neprijatelja.

Nakon rata primila je najviša odlikovanja Francuske, SAD-a, Britanija i Australije.

Izvor: www.novilist.hr

Najčudniji poslovi iz prošlosti

Ni jedan posao nije lagan, ali neki poslovi iz prošlosti teško da bi danas našli kandidate.

1. Dečko za šibanje

Tijekom 17 stoljeća u Engleskoj smatralo se kako je za djecu batina izašla i raja, pogotovo kad je u pitanju edukacija. Naravno i mali kraljevići su morali učiti kako bi postali pravi kraljevi. No, s obzirom da je kraljevska krv smatrana božanskom, mali budući kralj nije smio dobiti batine ni kad bi ih dobrano zaslužio. Rješenje toga problema pronašlo se u dječaku za šibanje. Kad bi kraljević zgriješio, dječak za šibanje dobio bi umjesto njega. Zanimljivo je da je taj dječak bio netko od plemstva i živio je stalno s malim kraljevićem pa je vjerojatno na neki način i nastojao spriječiti prestolonasljednika u nestašlucima za koje bi bio on kažnjen.

2. Gimnaziarh

Posebno popularno zanimanje u staroj Grčkoj bilo je biti sportaš. To bi značilo i da su svi ti sportaši trebali nekoga tko bi ih nakon napornog treninga okupao, a pri tome ne mislimo na tuš. Pranje u to vrijeme podrazumijevalo je mazanje uljima i zatim trljanje ručnicima dok koža ne bi bila čista. Nakon toga ostala bi gomila mrtve kože i prljavštine koju je trebalo počistiti. Khm, nije baš ugodan posao, ali s obzirom kakvu čast su imali sportaši u to vrijeme i onaj tko bi ih čistio bio bi vrlo cijenjena osoba. Malu satisfakciju imali su u tome što su imali dugačke štapove kojima bi lupali sportaše po glavi kad ne bi bili dovoljno dobri. E, to je bila motivacija!

3. Urinator

Nemojte odmah pomisliti s gađenjem jadni ljudi, ovaj posao nema veze s urinom. Riječ urinator potječe iz latinskog urinare (lat. zaroniti u vodu) što znači ronilac. Oni su bili vojnici koji su izvodili podvodne sabotaže na neprijateljskim brodovima, ali bi kupili i vrijedne stvari sa potopljenih brodova. Problem ovog posla bio je, vjerovali ili ne, zagađene vode!

4. Kucač

Ovaj specifični posao nastao je u Engleskoj i Irskoj tijekom najranijih dana industrijske revolucije. Umorne radnike nakon 16 sati rada trebalo je probuditi ranom zorom za sljedeći radni dan prije nego je izumljen sat s alarmom. Kucač bi za nekoliko penija išao s dugim štapom i lupao njime radnicima po prozoru dok se ne bi probudili. Baš nas zanima da li je gađanje ciglom u glavu bila preteča snooze opcije?

5. Klaun za sprovode

U drevnom Rimu, ovo je bio vrlo ozbiljan posao. Klauni su se oblačili u odjeću mrtve osobe, nosili glinenu masku i plesali oko sprovoda pričajući loše šale. Radeći lakrdiju od nečije smrti udobrovoljavali su bijesne duhove podzemlja. Oni najpoštovaniji klaunovi imali su čast raditi lakrdiju na sprovodu samog cara.

Izvor: http://metro-portal.hr

66. obljetnica bombardiranja Hiroshime

U Hiroshimi je u kolovozu 1945. živjelo 255.000 stanovnika. Atomska bomba pod nazivom ‘Little boy’ teška četiri tone i ukupno duga tri metra bačena je s visine od 9.450 m u 8.15 po lokalnom vremenu. Eksplodirala je 580 m iznad tla i svojom eksplozijom postigla temperaturu od 5000°C pri tlu.

U samo nekoliko sekundi ubijeno je 70.000 ljudi, ali i mnogo više od posljedica radijacije. Nastao je vjetar brzine 800 km/h te uništio sve u krugu od 13 četvornih kilometara. Od bombe je nastao gusti dim u obliku gljive visine 15.000 metara. Ovaj oblak dima se vidio i s udaljenosti od 500 kilometara. Samo tri dana kasnije, bez upozorenja, ponovljen je isti napad na Nagasaki. Japanci su nakon dviju atomskih bombi bezuvjetno kapitulirali.

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti – 16. godišnjica Oluje

Na današnji dan prije 16 godina na kninskoj se tvrđavi zavijorila hrvatska zastava.

Oluja je počela 4. kolovoza, ciljanim udarima HV-a po svim crtama razgraničenja sa srpskim snagama, no ono što će uvijek ostati simbol Oluje je oslobađanje Knina i zastava od dvadeset metara koja se vijori na tvrđavi.

Prvog dana operacije na području Dalmacije i Knina HV je pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine uništio srpske linije obrane s istočne i sjeverne strane Dinare te s južne strane iz smjera Miljevaca, čime su bili otvoreni svi putovi za konačan napad na Knin drugog dana operacije. Nositelji glavnih udara po srpskim linijama obrane u dalmatinskom zaleđu i oko Knina bile su 4. i 7. gardijska brigada, te 81. gardijska bojna. Osim toga, 2. bojna 9. gardijske brigade napredovala je na Velebitu i ostvarila uvjete za udar na Gračac. Sve ostale pričuvne postrojbe u području dalmatinskog zaleđa, 113. brigada, 112. i 144. brigada HV-a te domobranske postrojbe, uglavnom su vatrom vezivale srpske snage na svom području dok su gardijske brigade napredovale prema Kninu.

Drugog dana operacije u 5 sati ujutro počelo je oslobađanje Knina, a zadaću su preuzele 4. i 7. gardijska brigada. Zauzimanjem Grahova u BiH još prije početka “Oluje”hrvatske su snage izbile na prilaze Kninu i presjekle jedinu komunikaciju koja iz Knina preko Drvara vodi prema Banjoj Luci. Time su snage 7. korpusa krajinske vojske došle u poluokruženje. Umjesto intervencije na tom najkritičnijem smjeru, gdje je bilo neposredno ugroženo političko središte “RSK”, snage “krajinske” vojske, jačine korpusa specijalnih snaga te nekoliko brigada, oklopnih i topničkih sastava iz 15. ličkog i 39. banijskog korpusa, sudjeluju u napadu na Bihać na koji su 19. srpnja krenule jake snage bosanskih Srba s namjerom da ovladaju i tom enklavom u kojoj se u okruženju još od 1992. godine nalazilo 200 tisuća ljudi.

Kad su uz pomoć hrvatskih bespilotnih letjelica, koje su navodile topničku vatru 20. topničkog divizijuna HV-a, 5. kolovoza u jutarnjim satima uništeni topnički položaji srpske vojske na poligonu Crvena zemlja kod Knina, s kojih su se branili prilazi Kninu, označio je definitivni početak kraja srpske vojske.

Već u podne postavljena je zastava, a na kninskoj se tvrđavi okupio politički vrh Hrvatske, što je jasno dalo do znanja da će Oluja završiti oslobađanjem svih dijelova Hrvatske koje su kontrolirale snage tzv. Republike Srpske Krajine, osim istočne Slavonije.

Izvor: http://metro-portal.hr

Orao – novo u kinima

Dvadeset godina nakon neobjašnjivog nestanka Devete legije u planinama Škotske, mladi centurion Marcus Aquila siže iz Rima ne bi li objasnio misteriju i povratio dobar glas svog oca, komadanta Devete legije. Skupa sa svojim britanskim robom Escom, Marcus se upućuje preko Hadrijanovog zida u diviljinu Kaledonije ne bi li povratio davno izgubljeni emblem Orla Devete legije.

Izvor: blitz-cinestar.hr

Drevnim kulama nisu naudile ni kletve

Slavonija i Baranja prepune su dvoraca, kurija i utvrda iz prohujalih stoljeća. Po svome stilu gradnje, inventaru, legendama i anegdotama, one su pravo bogatstvo i dobar potencijal za razvoj kulturnog turizma.
Ružica grad ubraja se među najveće srednjovjekovne utvrđene gradove u sjevernoj Hrvatskoj. Na 374 metra nadmorske visine, njene zidine šire se na prostoru od oko 8.000 četvornih metara.

Legende Ružice grada
Mnogo je legendi o postanku imena Ružice grada, a tri su povijesno potvrđene. Evo jedne: kneginjica Ružica, kći gospodara grada, živjela je sretno sa svojim narodom sve dok Franci nisu napali hrvatsku zemlju. Tada njezin otac i braća pođoše u boj pod zastavama Ljudevita Posavskoga. Ali, jednoga dana stiže vijest da su otac i braća poginuli na bojišnici. Njezina majka nije mogla podnijeti taj udarac, od žalosti joj je prepuklo srce te Ružica ostade potpuno sama. Tada je oglasila da će se udati za pobjednika junačkog nadmetanja vitezova, a njen će muž biti gospodar grada. Kada su počele borbe, sve je pobjeđivao vitez sav u crnom kojeg nitko nije poznavao, a prozvaše ga Crni vitez. Kada je izvojevao posljednju pobjedu skinuo je vizir s lica i progovorio. Tada se otkrilo da je Crni vitez iz franačke zemlje, a došao je s namjerom da pobijedi te da se Franci domognu još jednog hrvatskog grada. Kneginja Ružica to nikako nije mogla dopustiti te je pohrlila do najviše kule i s njezina se vrha sunovratila u dubok ponor ispod grada. I tako je, žrtvujući život, spasila svoj grad od franačke vlasti. Crni vitez je odjahao tamo odakle je i došao, a građani između sebe izabraše kneza. Posvuda oko golemog grada uskoro niknuše ruže crvene poput Ružicine krvi, a u spomen na lijepu i hrabru kneginjicu grad od tada zovu Ružica grad.

Dvorac Pejačević
Barokni dvorac Pejačević u središtu Našica izgrađen je 1812. kao sjedište te plemićke obitelji. Tu je danas Zavičajni muzej koji posjetiteljima svakodnevno, od 8 do 15 sati, osim nedjelje, nudi razgledavanje spomen sobe skladateljice Dore Pejačević u kojoj je njezin glasovir iz 1893., namještaj, skulpture i obiteljske fotografije. Tu je i spomen soba slikara, povjesničara umjetnosti, pisca, prevoditelja Isidora Kršnjavog, sa osobnim predmetima, njegovim slikama, ali i vrijednim Isinim portretom autora Vlahe Bukovca. Može se vidjeti i spomen soba utemeljitelja moderne hrvatske keramike Hinka Juhna. Iznad sela Gradac Našički podignuta je u 14. stoljeću utvrda Bedemgrad od koje je danas ostao tek mali dio.(S.F.)

Nije poznato kada je izgrađena ni tko je njezin tvorac i graditelj. Procvat je doživjela u vrijeme knezova Nikole i Lovre Iločkog, u kasnom srednjem vijeku, u doba gotike i renesanse. Bilo je to vrijeme vladavine mađarskog kralja Matije Korvina, kada pored ratova i turske opasnosti dolazi do procvata kulture i umjetnosti.
Pretpostavlja se da je utvrda izgrađena prije 1220. godine te je kasnije dograđivana. Svojim strateškim položajem, kulama i tornjevima, prsobranima i strijelnicama, bila je neosvojiva za pješake. Jurišajući strmom uzbrdicom nisu joj mogli nauditi kopljima, sjekirama, mačevima ni kletvama.
Život u tvrđavi je bujao. Bili su tu prostori za gospodare, gospodu, vojnike i služinčad, odaje i sobe, prostorije za odmor i razonodu, radionice, bogomolje, obredne i svečane dvorane, ali i spremišta, vojnice i perivojna šetališta. Udarali su u nju gromovi, bacači kamena, topovi i minobacači, a ona je još uvijek tu, živi svjedok vremena i događanja.
Danas do Ružice grada vodi poučna staza Parka prirode i Geoparka Papuk, a na samom ulasku u tvrđavu stoji tabla s pričom o drevnom gradu. Njegove zidine i ostaci govore sve, a artefakti i eksponati s Ružice grada čuvaju se danas u stalnoj postavi izložbe orahovačkog gradskog muzeja.

Valpovački dvorac
Dvorac Prandau-Normann u srcu Valpova jedan je od najstarijih i najvećih dvoraca u Slavoniji. Budući da je nastao tijekom prve polovine 18. stoljeća, pregradnjom i dogradnjom starije utvrde od koje su očuvani dijelovi vanjskih bedema, temelji i zidovi kapele, kao i okrugla obrambena kula, izgrađena na samom početku 15. stoljeća, svrstava se među najvrednije povijesne arhitektonske spomenike u Hrvatskoj.
Valpovačka se utvrda, kao rijetko koja srednjovjekovna utvrda u nas, uspjela sačuvati do danas ponajprije stoga što je Turci, prilikom osvajanja 1543. i napuštanja 1687. godine, nisu posve uništili. Danas istu kulu čeka sanacija uz pomoć Grada Valpova i Ministarstva kulture, kako bi narednim generacijama svjedočila o bogatoj povijesti ovoga kraja.
Uz znameniti valpovački perivoj, također jedan od najljepših i najočuvanijih u Hrvatskoj, u valpovačkom dvorcu smješten je Muzej Valpovštine, koji posjećuje sve veći broj turista. Svi koji su posjetili valpovački kompleks, koji se sastoji od dvorca, kule, kapelice Svetog Trojstva i perivoja, znaju da je riječ o iznimnom zdanju kakvim se malo koji grad u Hrvatskoj može pohvaliti.

Dvorac Hilleprand- Mailath
Jedan od najljepših hrvatskih dvoraca nalazi se u Donjem Miholjcu. Izgradila ga je obitelj Hilleprand-Mailath početkom 20. stoljeća. Zdanje s mnogo neogotičkih i kasnoromantičkih obilježja u duhu engleskog stila Tudor projektirao je peštanski arhitekt István Moller. Dvorac s pedeset soba, iznutra obložen hrastovinom, okružuje raskošni perivoj s više od stotinu vrsta raznog drveća i grmlja te staklenik s oranžerijom u kojem su se nekada održavale europske izložbe cvijeća, a sadnice hortikulturnog bilja, pogotovo kamelija, slale se u sanducima čak u Nizozemsku. Budući da je grofica Stefanija voljela ljubičice, ispod livade kraj istočne terase dvorca provedene su drenažne cijevi od pečene gline s toplom vodom. Ljubičice su tako cvale već krajem zime, što je bila prava senzacija u mondenim krugovima Europe.
Imanje Mailathovih bilo je za ono vrijeme ogromno i sastojalo se od 50.000 jutara njiva i šuma te tvornice “žeste”, parne pilane i ciglane. O tome da su Mailathovi bili jedna od najbogatijih obitelji Austro-Ugarske Monarhije svjedoči i anegdota vezana uz izgradnju tzv. Novog dvorca. Grof Mailáth dopisivao se s carem Franjom Josipom i u jednom pismu iskazao želju da pod svoje radne sobe obloži zlatnicima, ali da se ne može odlučiti kako ih okrenuti, jer u jednom će slučaju gaziti po grbu Monarhije, a u drugom po Njegovu Veličanstvu. Franjo Josip riješio je u odgovoru grofov problem, predlažući mu da zlatnike postavi okomito. Zanimljivo je da je i prestolonasljednik Ferninad kao prijatelj Mailathovih tri mjeseca prije atentata u Sarajevu bio u Donjem Miholjcu u lovu na šljuke.

Izvor: www.glas-slavonije.hr

Pokopani Otto von Habsburg i njegova supruga

Otto von Habsburg, pravog imena Franz Joseph Otto Robert Maria Anton Karl Max Heinrich Sixtus Xavier Felix Renatus Ludwig Gaetan Pius Ignatius položen je u subotu, zajedno s lijesom njegove supruge Regine Habsburg-Lothringen, koja je umrla prošle godine, u carsku kriptu (Kaisergruft) u Beču, u kojoj su pokopani i ostali članovi habsburške dinastije. Posljednja prije njega tamo je 1989. godine pokopana njegova majka, zadnja austrijska carica i hrvatsko-ugarska kraljica Zita Burbonska.

Rođen je 20. studenoga 1912. kao najstariji sin i prvi nasljednik trona Karla I, posljednjeg cara Austrije, posljednjeg kralja Mađarske i posljednjeg kralja Češke.

Bio je počasni predsjednik Intenacionalne paneuropske unije i član Europskog parlamenta. Živio je u Bavarskoj, a imao državljanstvo Njemačke, Austrije, Mađarske i Hrvatske. Bio je vrlo aktivan u političkom životu Hrvatske, kritičan prema Carli del Ponte zalažući se da Hrvatska što prije postane članicom Europske Unije.

Izvor: http://metro-portal.hr

155. rođendan Nikole Tesle: Neshvaćen i zaboravljen znanstvenik ispred svog vremena

Znanstvenik i izumitelj svjetske slave, koji je zaslužan za otkrivanje mnogih stvari bez kojih danas ne bismo mogli ni zamisliti svakodnevan život, danas bi proslavio 155. rođendan.

Nikola Tesla rođen je 10. srpnja 1856. u mjestu Smiljan kod Gospića. Bio je podrijetlom Srbin i uvijek je govorio: ‘Ponosim se svojim srpskim porjeklom i hrvatskom domovinom’.

Iako su ga roditelji nakon završene gimnazije nagovarali da postane svećenik, on to nije želio i upisao se na studij tehničkih znanosti u Grazu, a kasnije i studij tehnike u Pragu. Tijekom studija upoznao se s Voltaireovim djelima. Pročitao ih je sva, a nevjerojatno je da ih je i naučio napamet.

Nakon završetka studija zaposlio se u telefonskom društvu i iduće je dvije godine priključivao telefone po kućama. Radio je i kao inženjer Telefonskog društva u Budimpešti, a nakon toga se zaposlio u tvrtci Thomasa Edisona Continental Edison Company u Parizu. Tesla je tada imao visoko mišljenje o Edisonu.

1883. godine, na zadatku u Strasbourgu, izvan radnog vremena konstruirao je prvi indukcijski motor, a godinu dana kasnije odlazi u SAD.

U New York je stigao s 4 centa u džepu, nekoliko vlastitih pjesama, proračunima za leteći stroj i preporukom Edisonova suradnika Charlesa Batchelora u kojoj je pisalo: ‘Gospodine Edison, poznajem dva velika čovjeka. Jedan ste vi, a drugi je mladić koji stoji pred Vama’. Nakon ovakve preporuke Edison ga je zaposlio u svojoj tvrtki, ali se dva izumitelja nikako nisu mogla složiti u načinu rada što je vodilo ka neizbježnom sukobu. Edison je radio na generatorima i razvoju električnog sustava, no rabio je direktnu struju koja nije mogla biti emitirana dalje od jedne milje, pa bi i maleni gradić, da bi imao električnu energiju, morao imati nekoliko stotina električnih centrala. Tesla je znao da je njegov sustav alternativne struje bolji i da električnu energiju može provoditi stotinama kilometara daleko, no Edison je bio tvrdoglav. Tesla je tada prekinuo rad s Edisonom, jer ga je ovaj uvrijedio načinom rada, napisavši oproštajnu poruku sa sadržajem: ‘Doviđenja gospodine Edison’ i osniva vlastitu tvrtku laboratorij – Tesla Electric Light & Manufacturing gdje je radio sve do svoje smrti 1943. godine.

U svibnju 1888. godine George Westinghouse, čelni čovjek tvrtke Westinghouse Electric Company iz Pittsburga kupuje prava na Teslin patent višefaznog sustava naizmjenično pokretanog dinama, transformatora i motora i izrađuje sustav koji je 1893. godine osvijetljavao Međunarodni sajam u Chicagu. Tri godine kasnije isti je sustav ugrađen u hidrocentralu na slapovima Niagare.

U Colorado Springsu, gdje je boravio od svibnja 1899. do rane 1900., došao je do vjerovatno svog najvećeg otkrića – stacionarnih valova. Pomoću ovog otkrića dokazao je da Zemlja može poslužiti kao vodič i može reagirati na električne vibracije na određenoj frekvenciji. Tako je upalio 200 žarulja koje nisu bile povezane žicom na udaljenosti od 40 kilometara, a koje su svaka pojedinačno osvijetljavale krug od 41 metra oko sebe. U to vrijeme bio je posve siguran da prima signale s druge planete, a zbog čega je bio ismijavan.

Vraćajući se 1900. u New York s kapitalom američkog financijera J. Pierre Pont Morgana od 150.000 dolara započeo je konstrukciju tornja koji bi bežičnim putem odašiljao signale. Tesla je tvrdio da je zajam osigurao tako što je 51 posto prava na svoje patente na polju telefonije i telegrafije ustupio Morganu. Pomoću tog tornja želio je osigurati slanje slika, poruka, vremenskih prognoza i burzovnih izvještaja bežičnim putem. Projekt je napušten zbog financijske panike, problema s radnom snagom i Morganovim odustajanjem od projekta. To je bio najveći Teslin poraz. Tada je svoj rad presumjerio na turbine i druge projekte. Zbog nedostatka novca njegove ideje su ostale u bilježnicama koje se još uvijek proučavaju. Odlikovan je 1917. Edisonovom medaljom, najvećim odlikovanjem Američkog instituta elektroinženjera.

Iako je ‘odgovoran’ za oko 700 patenata od kojih su mnogi temelj moderne tehnologije, mnogi ni danas ne znaju što je sve izumio. Vjerojatno stoga što je bio daleko, daleko ispred svog vremena, do današnjeg dana nije dobio adekvatno priznanje za svoj doprinos razvoju tehnologije. I sam Tesla je za sebe tvrdio da nije izumitelj već ‘otkrivač stvari koje postoje u prirodi oko nas’. Tvrdio je da svoju uspješnost u izumiteljskom poslu tmože zahvaliti urođenoj sposobnoti nevjerojatne vizualizacije stvari, procesa i događaja. Sukladno tome, sve svoje eksperimente bi prvo osmislio u glavi, a potom ih praktično sproveo u djelo. Tvrdio je kako je tu sposobnost imao odmalena te da ponekad nije znao razlikovati svoju maštu od stvarnosti. Stoga je prolazio rukom ispred očiju da bi se uvjerio što je stvarnost, a što mašta.

No, činjenica je da bez njegova rada danas najvjerojatnije ne bi imali rendgen, radio, flourescentno svjetlo, izmjeničnu struju, indukcijski motor, žarulje, internet i mnoge, mnoge druge stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo.

Imao je vrlo mali broj bliskih prijatelja. Među njima bili su pisci Robert Underwood Johnson, Mark Twain i Francis Marion Crawford. U financijskim pitanjima bio je prilično nespretan, ekscentričan i kompulzivan. I među znanstvenicima i u javnosti pratio ga je glas samotnjaka i ekscentrika. Njegov ekscentrizam spriječavao ga je da ga ljudi slušaju i da ostvaruje zaradu od svojih izuma. Iako mu je bio potreban novac 1912. je odbio primiti Nobelovu nagradu iz fizike jer je tvrdio da njegov suprimatelj Thomas Alva Edison nije pravi znanstvenik. Posljednje dvije godine svog života proveo je hraneći golubove i živio je uglavnom od godišnjeg honorara iz domovine.

Bio je izuzetno visok, čak 199 centimetar, i nevjerojatne tjelesne kondicije. Jedne se zime poskliznuo na zaleđenom njujorškom pločniku i umjesto da padne napravio je salto i dočekao se na noge. Učinti takvo što bio bi problem i nekom mlađem, a kamoli Tesli koji je tada imao čak 80 godina. Uz to imao je izražen smisao za lijepo, lijepe manire i govorio je šest jezika.

Nakon što je preminuo u New Yorku 7. siječnja 1943. u 87. godini života gotovo da je zaboravljen. Činilo se kako su njegovi jedini prijatelji bili bolesni golubovi koje je donosio kući i njegovao i hranio. Nakon njegove smrti kovčezi u kojima se nalaze Teslini papiri, diplome i druge počasti, kao i njegove laboratorijske bilješke zapečačeni su. Neko vrijeme nalazili su se u vlasništvu Teslina rođaka i jedinog nasljednika Save Kosanovića. On je kasnije svoje tako stečeno nasljedstvo poklonio gradu Beogradu u svrhu osnivanja muzeja Nikole Tesle.

U čast 100. godina njegova rođenja Međunarodna elektrokomisija nazvala je njegovim imenom jedinicu magnetske indukcije Tesla, u Češkoj jedna tvornica žarulja nosi njegovo ime, dok u Hrvatskoj postoji tvrtka Nikola Tesla – Ericsson koja se prvenstveno bavi telefonijom. Enciklopedija Britannica svrstala ga je među 10 najvažnijih ljudi u svjetskoj povijesti.

Izvor: http://dnevnik.hr

Južni Sudan mijenja kartu svijeta

Siromašan i sukobima uništen, ali naftom bogat Južni Sudan priprema se na proglašenje samostalnosti 9. srpnja, a UN planira postati zaštitnik svoje 193. članice. Vijeće sigurnosti vjerojatno će 13. srpnja usvojiti rezoluciju kojom preporučuje članstvo Južnoga Sudana. Dan poslije vjerojatno će Opća skupština UN-a tako i postupiti, dodao je. Ako prijedlog stigne u Opću skupštinu kompletan i bez veta, moguće je da već 14. srpnja Južni Sudan postane članica UN-a.

To znači da se mijenja i politička karta svijeta, a najnoviju kartu svijeta možete pogledati ovdje:

Nova karta svijeta

Izvor: www.vjesnik.hr

Peru: Sprema se obilježavanje 100 godina od ‘otkrića’ Machu Picchua

Peruanci se spremaju proslaviti 100. obljetnicu “otkrića” grada Inka Machu Picchua, turističkog dragulja svoje zemlje i arheološkog čuda koje još ni izdaleka nije otkrilo sve svoje tajne, piše Hina.

Postojanje tog iznanađujućeg kompleksa od kamena podignutog na vrhuncu civilizacije Inka između 15. i 16. stoljeća nakon Krista na padini Anda blizu Cuzca, na jugoistoku Perua, otkrio je svijetu Amerikanac Hiram Bingham.

Taj arheolog-istraživač, koji je inspirirao lik Indiane Jonesa, došao je do Machu Picchua 25. srpnja 1911. godine na čelu znanstvene ekspedicije. Objavljivanjem njegovih istraživanja o tom “izgubljenom gradu” u časopisu National Geographic znamenitost je postala poznata u čitavom svijetu. Seljaci iz okolice znali su oduvijek za njezino postojanje.

Stota obljetnica slavit će se službeno od 7. srpnja, a obilježit će se i četiri godine otkad je svrstana među jedno od sedam svjetskih čuda Zaklade New7Wonders. Machu Picchu trebao bi se pojaviti i na peruanskim novčanicama, a proslava predviđa i andske plesove, koncerte, alegorijske priredbe, mistične rituale i predavanja. Povjesničari i ostali stručnjaci nisu se uspjeli složiti oko prirode tog mjesta – radi li se o svetištu, zabavištu ili utvrdi. Znamenitost je UNESCO uvrstio u kulturnu baštinu čovječanstva 1983. godine.

Machu Picchu ili “stara planina” na kečuanskom, nalazi se na 2.400 metara iznad razine mora. Do njega je moguće doći vlakom iz Cuzca ili pješice “putem Inka” za nekoliko dana. Zauzima 32.500 hektara, ali izgrađeni dio koncentriran je u zoni od 530 metara dužine i 200 metara širine, sastavljene od poljoprivrednih terasa i 172 nastambe. Smatra se da je ondje živjelo između 300 i 1.000 osoba.

Izvor: http://metro-portal.hr

U tajnim komorama hrama pronašli blago vrijedno milijarde dolara!

Indijski hram Sree Padmanabhaswamy u državi Kerali vjerojatno je krio najveće dragocjenosti od svih hramova na svijetu.

Tajne podzemne prostorije hrama sve su ove godine krile stotine kilograma blaga koje je do sada procijenjeno na 500 milijardi rupija, odnosno 11 milijardi dolara. Tu procjenu potvrdio je državni tajnik K. Jayakumar, javlja AFP. Trenutačno traje selekcioniranje nalaza i detaljnija arheološka procjena vrijednosti mnoštva zlatnih predmeta, dijamanata te drugih dragulja i plemenitih metala, kako bi se utvrdila stvarna vrijednost, koja može biti i veća od spomenute brojke. U prvim procjenama baratalo se cifrom od nekoliko stotina milijuna dolara.

Blago je pronađeno u najmanje pet tajnih komora u podzemlju hrama, a radi se o najdragocjenijim metalima i dragim kamenjem na svijetu. Osim zlata i srebra, tu su dijamanti, rubini, smaragdi, ogrlice od dragog kamenja dulje od 5 metara, zlatnici, posuđe od plemenitih metala itd. Državni tajnik izjavio je za AFP da još jedna tajna prostorija tek treba biti otvorena.

Tajne komore otvorene su prvi puta nakon 130 godina nakon što je Vrhovni sud odredio da se imovina hrama povjeri na čuvanje indijskoj Vladi. Sud je donio takvu odluku jer je procijenio da kraljevska obitelj Travancore, koja je u 16. stoljeću izgradila hram, nije u mogućnosti zaštiti tu imovinu. Ispostavilo se da se radi o blagu goleme vrijednosti.

Izvor: http://dnevnik.hr

Otkrivena umjetnička instalacija u spomen na crvenog »fiću«

U sklopu obilježavanja dana osječkih branitelja, na križanju osječke Vukovarske i Trpimirove ulice, večeras je otkrivena umjetnička instalacija, u spomen na crvenog »fiću«, kojeg je 27. lipnja 1991. godine, pregazio tenk tzv. JNA, čime je simbolički označen početak ratnih zbivanja i otpora velikosrpskom agresoru u Domovinskom ratu.

Instalaciji prikazuje tenk ukopan u zemlju, dok »fićo« gaziti preko tenka i time simbolizirati pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu. Dio umjetničke instalacije, vojni tenk T-55, donacija je Vojnog muzeja Ministarstva obrane Republike Hrvatske.

Obilježavanje dana osječkih branitelja nastavit će se sutra, kada će na lijevoj obali Drave biti otvorena Šetnica hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata.

Izvor: www.vjesnik.hr

Hrvatska obilježava Dan državnosti

Hrvatska slavi Dan državnosti prisjećajući se 25. lipnja 1991., kada je Hrvatski sabor donio odluku o pokretanju postupka razdruživanja od drugih republika SFRJ i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Prije povijesne odluke o pokretanju postupka razdruživanja u svibnju 1991. održan je referendum na kojem se više od 94 posto hrvatskih građana očitovalo o tome da Hrvatska ne treba ostati u tadašnjoj jugoslavenskoj državi. U proljeće i rano ljeto 1991. Hrvatska je već bila suočena s pobunom lokalnih Srba i srpskim terorističkim napadima na hrvatske gradove i sela te sa stradavanjem civila.

Zbog međunarodnih pritisaka i uvjerenja da će time lakše teći pregovori o razdruživanju, Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske nije se primijenila odmah, nego je Brijunskom deklaracijom to odgođeno na tri mjeseca. Moratorij je istekao 8. listopada 1991., kada Republika Hrvatska definitivno raskida državno-pravne veze s ostalim jugoslavenskim republikama i postaje samostalna i neovisna država.

Izvor: http://metro-portal.hr

Picokijada u Đurđevcu od 24. do 26. lipnja

Legenda o Picokima jedna je od najzanimljivijih legendi u hrvatskoj povijesti. Ona govori o hrabrosti i domišljatosti Đurđevčana koji se pod dugotrajnom opsadom turske vojske ipak uspiju osloboditi.

Naime, nakon neuspjeha vojske Ulama-bega da jednim jedinim napadom osvoji đurđevačku utvrdu, vojskovođa odluči primijeniti strateški plan strpljivog opsjedanja grada ne bi li njegove stanovnike izgladnjivanjem privolio na predaju.

U trenucima kada unutar zidina utvrde ne ostaje više ništa hrane osim jednog jedinog pijetla, Đurđevčani kuju očajnički plan računajući na faktor iznenađenja. Zadnji zalogaj ispaljuju topom na tursku vojsku. Ulama-beg nasjeda na njihov plan i uvjeren kako, s obzirom da ispaljuju pijetlove iz topova, Đurđevčani imaju još nepregledne zalihe hrane, povlači svoju vojsku, na Đurđevčane baca kletvu i naziva ih Picokima.

Od 1968. godine Đurđevčani slave ovu legendu krajem lipnja jedinstvenim scenskim prikazom na otvorenom. Svake godine predstava je sve raskošnija. Odigrava se na autentičnoj lokaciji te uključuje stotine statista, amatera, konjanika i profesionalnih glumaca. Cijeli scenski prikaz postavljen je tako da što vjerodostojnije prikaže taj slavni događaj iz đurđevačke povijesti. Puške i topovi zaista pucaju, sablje sijevaju uz bogatstvo svjetlosnih i pirotehničkih efekata, objavila je Hrvatska turistička zajednica.

Scenski prikaz ‘Legende o Picokima’, manifestacije koja je stekla status zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra Hrvatske, tek je dio trodnevne manifestacije poznate pod nazivom Picokijada, koja će se održati od 24. do 26. lipnja 2011. godine, a tijekom koje se održava još niz drugih kulturnih i sportskih događaja.

Izvor: putovnica.net

Zašto je zlato najbolji element za novac?

Zašto je zlato postalo svojevrsni novčani standard? Zašto u pitanju nije neki drugi element? Pročitajte što o tome misli jedan kemijski inženjer. Element mora zadovoljiti četiri kriterija kako bi mogao predstavljati valutu i imati relevantnu financijsku vrijednost, kazao je za NPR Sanat Kumar, predsjednik odjela za kemijski inženjering pri Sveučilištu Columbia.

Prvo, to nikako ne može biti neki plin – plinovi jednostavno nisu praktični za valutno-vrijednosnu razmjenu. Tako možemo eliminirati gomilu članova s desne strane periodnog sustava elemenata među kojima su i plemeniti plinovi koji bi mogli zadovoljiti sljedeća tri kriterija.

Drugi kriterij je to da element ne smije biti korozivan ili vrlo reaktivan. Čisti litij, na primjer, ne može proći jer se na običnom zraku nakon nekog vremena presvuče hidroksidom i karbonatom iako je u osnovi najmanje reaktivan od svih alkalijskih metala. Ovaj kriterij eliminira čak 38 elemenata.

Treći kriterij, element ne smije biti radioaktivan. Radijacija bi nas ubila. To eliminira dva izdvojena reda iz Sustava u kojima su elementi znani kao aktinoidi i lantanoidi (rijetki zemni metali).

Svaki od preostalih 30-ak elemenata bi mogli proći kao valuta i vrijednosni medij da zadovoljavaju 4. kriterij – element mora biti dovoljno rijedak da bude vrijedan, ali ne previše rijedak da ga je nemoguće naći.

Tako nam ostaje pet elemenata, kaže kemijski inženjer Kumar: rodij, paladij, platina, srebro i zlato.

Iako se srebro upotrebljavalo kao valuta, vrlo lako tamni i gubi sjaj. Rodij i paladij su otkriveni tek 1800-ih godina pa ranijim civilizacijama nisu bili dostupni. Platina ima točku taljenja na oko 1.600 stupnjeva Celzijevih, a ona se, prema Kumaru mogla dosegnuti samo uz pomoć suvremenih strojeva i peći pa tako rane civilizacije opet nisu mogle imati koristi od nje jer je ne bi mogli preoblikovati u jedinstvene kovanice.

Tako zlato postaje pobjednik – ono je dovoljno kruto, ali kovno, gotovo da je nereaktivno i neće nas ubiti zračenjem.

Na kraju mala napomena, Kumar je svoje zaključke donosio isključivo s kemičarsko-inženjerske točke gledišta pa stoga ne čudi da nije spomenuo relevantne kulturološke aspekte toga kako je čovjek zlatu dao vrijednost – na primjer, istina je da je zlato lako obraditi i kovati i da je sjajno; sol i željezo nisu blistavo sjajni, ali su kroz povijest itekako služili kao valuta. Isto tako, valja napomenuti da je zlato bilo vrlo praktično jer ga je bilo nemoguće falsificirati. Naime, ne postoji metal koji je toliko gust a tako lako kovan; kad biste napravili kovanicu od nekog drugog metala i presvukli je zlatom bilo bi vrlo lako otkriti da je lažna jer bi u odnosu na original bila puno lakša.

Izvor: http://metro-portal.hr

Divovski kip Aleksandra Velikog podignut u Skoplju

Divovski brončani kip Aleksandra Velikog, čiji su dijelovi stigli prošli tjedan iz Firenze, podignut je u utorak na glavnom trgu u Skoplju. Postavljanje divovske brončane skulpture moglo bi još više otežati odnose s Grčkom, već narušene zbog 20 godina starog bilateralnog prijepora o imenu Makedonije.

Radovi su počeli prošli tjedan a kip osvajača iz Antike visok je ukupno 22 metra. Autorica spomenika je makedonska umjetnica Valentina Stevanovska.

Službeno ime spomenika je »Ratnik na konju« ali crte lica konjanika izbliza sliče slavnom ratniku. Privatna tv postaja A1 emitirala je pak prizore podizanja spomenika Aleksandrova oca Filipa II, koji je visok 8 metara, u Bitoli.

Izvor: www.vjesnik.hr

Svečano obilježavanje Dana antifašističke borbe

Dan antifašističke borbe obilježava se u Hrvatskoj 22. lipnja, u spomen na osnutak prve naoružane antifašističke postrojbe u Hrvatskoj i okupiranoj Europi u Drugom svjetskom ratu – Prvog sisačkog partizanskog odreda osnovanog u šumi Brezovica kod Siska na taj datum 1941. Ove godine slavi se 70. obljetnica osnutka te postrojbe.

Odred je tada imao 77 boraca koje su predvodili zapovjednik Vlado Janjić Capo i komesar Marijan Cvetković, a jedan od pripadnika bio je pokojni general Janko Bobetko. Završetak Drugoga svjetskog rata doživjelo je 38 boraca.

Izvor: www.vjesnik.hr

Viteški turnir u Gornjoj Stubici

U subotu, 11. lipnja 2011. godine, na lokaciji dvorca Oršić i spomenika Seljačkoj buni u Gornjoj Stubici, imate priliku napraviti vremenski skok u 16. stoljeće, a ovo jednodnevno putovanje vremeplovom u Hrvatskom zagorju odvija se još od 2000. godine.

Kao i u stara, ako već ne i tako dobra vremena, možete vidjeti kako su se vitezovi borili na svojim konjima. Nakon što pokažu svoju spretnost, uživat ćemo i u njihovim dvobojima, kojima će se pokušati dokazati pred izabranim djevama. Posjetitelji će već od 13:00 sati biti u prilici posjetiti srednjovjekovni sajam i opskrbiti se različitim proizvodima koje inače ne možete pronaći na nekim drugim uobičajenim štandovima.

Cijeli dan se mogu razgledati vojni logori različitih udruga iz Hrvatske, Češke i Slovenije: Družbe vitezova zlatnog kaleža, Tahyjevih puškara, Vitezova zelingradskih, Reda srebrnog zmaja, Vitezova belog volka te skupine Markus M.

Osim što će možete uživati u njihovim živopisinim odorama, pokazati će vam svoje umijeće u baratanju srednjovjekovnim oružjem, ali ćete imati i priliku sami se iskušati u gađanju lukom i strijelom, baratanju pravim ili drvenim mačevima, a možete pokušati izraditi vlastitu pancirnu košulju ili otkriti čari srednjovjekovnog nogometa. Mačevalačka skupina Aureus Unicornis ove će nam se godine prvi puta pridružiti u Stubici svojim dramsko-mačevalačkim prikazima.

Naravno, nije se zaboravilo da svi ne vole oružje. I nekada je život imao i drugu stranu. Tako skupina Codex već nekoliko godina u Stubici razveseljava sve prisutne svojom renesansnom glazbom. Djevojke iz udruge Agram i plesna skupina Grofice Konjski pokazati će vam kako je izgledao ples prije razdoblja raznih klubova. Glazbom će vas u prošlost vratiti i Laudate, a da bi se dodatno opustili pobrinut će se i grupa Slip, uz vesele irske akorde.

Dakako, ovdje su i žongleri iz skupina Artistika čiju predstavu Oda ludosti i mudrosti, majstorije Trilje IV, a Luku i njegovu Priču o jednom snu jednostavno morate vidjeti.

Oni ponešto mlađi mogu uživati u dječjem viteškom turniru i srednjovjekovnim igrama te ulasku u čarobno kraljevstvo vila koje će ih odvesti putujuće kazalište mladih Orfej-elektron. U njihovim predstavama vidjet ćemo ima li vitez doista željezno srce, a u plesno-mimičkom predstavom Ljepotica i zvijer ispričat će nam toplu priču o ovoj neobičnoj ljubavi. Turnir će posjetiti i putujuća Gipssy družina Gajary, koja će izvesti predstavu s marionetama.

Svake godine posebnu pozornost privlače različiti programi s vatrom. Tu su noćne opsade grada (u 21:00 sat) i borbe s vatrom, no i žongliranje s vatrom i prateći nastup trbušne plesačice.

Dio atmosfere možete ponijeti i sa sobom: slikati se s vitezovima i damama, kupiti drvene mačeve i štitove te različite dijelove opreme. Na turniru se prodaju domaći kolači koje peku žene iz okolice, a posjetitelji tako upoznavaju tradicionalna jela. Ponuđene su i drvene dječje igračke, koje djeca imaju sve manje prilike upoznati.

Izvor: putovnica.net

Spektakularno otkriće o kojem pišu i britanski mediji: Kako je Leonardo da Vinci obranio Knin!

Top je star pet stotina godina, pronađen je prije četiri desetljeća, a tek je prije dva dana potvrđeno da ga je izumio da Vinci.

Starohrvatsku utvrdu Kličevica iz 15. stoljeća, koja se nalazi kod Benkovca, čuvao je brončani trocijevni top za kojeg se potvrdilo kao ga je konstruirao slavni Leonardo da Vinci. Ujedno, to je jedini original koji se nalazi u svijetu, piše Daily Mail.

Top je otkriven prije četiri desetljeća od strane školaraca koji su se igrali u staroj utvrdi, a sada je napokon potvrđeno kako je oružje staro pet stoljeća napravio veliki umjetnik i znanstvenik.

- Tek smo nedavno potvrdili koliko je brončani top star i kako ga je izumio Leonardo da Vinci. Koliko znamo, to je jedini sačuvani original u cijelome svijetu – rekao je glasnogovornik muzeja u Benkovcu.

Možda mnogi ne znaju taj detalj, ali Leonardo je često konstruirao oružje jer su to od njega tražili sa sjevera Italije, gdje se stalno ratovalo. Upravo se njegovi topovi smatraju pretečom automatskih pušaka i mini topova.

Da Vincijev je top imao tri cijevi i zbog toga bio revolucionaran. U vrijeme dok se barut proširio Europom, a topovi su bili najrazornije oružje, izum kojim se može ispaliti tri kugle bio je pravi dobitak za one koji su ga imali uz sebe.

Ali nije to bilo jedino veliko otkriće za još bolje ratovanje. Problem topova bilo je hlađenje, kugle nisu mogle biti ispaljivane jedna za drugom. Zato je Leonardo da Vinci iskoristio vodu za to.

Top je bio grijan, a voda se postavila odmah iza kugle pa kada bi se pretvorila u paru svojim pritiskom bi izbacila kuglu. U svojim je spisima čak naveo kako je ovim načinom uspio ispaliti kuglu tri tisuće metara visoko u zrak.

Izvor: www.jutarnji.hr

Dani antike: Pulom opet šeću Rimljani, gladijatori se bore u Areni

Puljani su ponosni na svoju slavnu rimsku povijest i očuvane antičke građevine koje oduševljavaju posjetitelje iz svih krajeva svijeta. No posebno je atraktivno posjetiti Pulu u vrijeme kad se na njezinim ulicama odigravaju prizori iz daleke prošlosti, a one postaju pozornicama slikovitog rimskog teatra.

‘Pula Superiorum – Dani antike’ manifestacija je tijekom koje već desetu godinu zaredom središte 3000 godina starog grada i rimski amfiteatar Arena odišu ležernom antičkom atmosferom te uprizorenjima scena iz svakodnevnog života Starih Rimljana. Antička oštarija i zanati poput izrade nakita, klesarstva i mozaika moći će se doživjeti kroz oživljenu povijest na Forumu.

Tijekom Dana antike, koji će se ove godine održati od 9. do 11. lipnja, Arena će ponovno proživjeti svoje veličanstvene dane kad su se unutar kamenih zidina održavale bitke gladijatora te antički sportovi. Ljepotice nose antičke frizure i haljine, na svakom kutu spektakli zvuka i svjetla ostavljaju goste bez daha, a rimske gozbe i istarski autohtoni specijaliteti, uz vrhunska vina, nikoga neće ostaviti ravnodušnim, objavila je Hrvatska turistička zajednica.

Kulturna baština najvećeg grada na istarskom poluotoku od neprocjenjivog je značaja i vrijednosti. Amfiteatar Arena najpoznatiji je spomenik od kojeg započinje i završava svaki obilazak Pule. Građena je u 1. stoljeću za vrijeme vladavine cara Vespazijana, istovremeno s najvećom i najpoznatijom građevinom te vrste – Koloseumom u Rimu. Eliptičnog je oblika s borilištem u sredini te kamenim stepenicama na kojima su sjedili gledatelji ili su pak stajali u galeriji. Arena je mogla primiti 20000 gledatelja, a u srednjem vijeku korištena je za viteške turnire i sajmove.

U starogradskoj jezgri Pule, među spomenicima rimske arhitekture, ističu se i slavoluk Sergijevaca (Portarata) iz 1. stoljeća prije Krista, Herkulova i Dvojna vrata, Augustov hram te Malo rimsko kazalište u središtu grada. Poseban doživljaj pruža glavni gradski trg, Forum, kao mjesto okupljanja još iz vremena cara Augusta.

Izvor: putovnica.net

Tisuću godina ratovanja u pet minuta

Papa Aleksandar III. prvi pohodio Hrvatsku, a Siksto V. podrijetlom Hrvat

Prvi poglavar Katoličke crkve koji je pohodio hrvatske zemlje bio je papa Aleksandar III., koji se zbog nevremena na putu od Rima do Venecije zaustavio na Palagruži i Visu, a 13. ožujka 1177., kako je zabilježio kroničar Boson, inače kardinal iz Aleksandrove pratnje, posjetio je i Zadar, dok je papa Siksto V. bio hrvatskog podrijetla iz Boke kotorske.
Izvješće kardinala Bosona iz papine pratnje preveo je zadarski prevoditelj don Ante Strgačića koje glasi: “A odatle (tj. s Visa, 11 galija), ploveći mimo ostalih dalmatinskih otoka, prije nego je sunce granulo, zajedno s braćom … (nabraja imena) dovezoše ga zdrava i vesela u grad Zadar, koji se nalazi na rubu ugarskog kraljevstva.

A kako dotada nije taj grad posjetio nijedan papa, s dolaska papina nasta u gradu veliko veselje i neopisiva radost u kleru i puku, i svi su blagoslivljali Gospoda, koji se u naše dane udostojao pohoditi Zadar preko Aleksandra svoga sluge i nasljednika sv. Petra.

I tako, pošto mu je po rimskom običaju pripremljen bijeli konj, povedoše ga u povorci gradom uz pjevanje bezbrojnih lauda i kantika, koje su gromko odjekivale u njihovu hrvatskom jezku, do u glavnu crkvu sv. Stošije, u kojoj počiva uz počasti pohranjena ona djevica i mučenica.

Poslije četiri dana boravka u Zadru iziđe iz grada, te ploveći sretno uz hrvatske otoke i malene primorske gradove Istre, uz pomoć Gospodnju, veseo stiže u samostan sv. Nikole u Rialtu (u Mletcima).”

Papa je poslije Zadra svratio i na otok Rab, gdje je posvetio stolnu crkvu sv. Marije te se duž istarske obale uputio prema Veneciji ususret caru Fridriku I. Barbarossi.

Za razliku od pape Aleksandra III., koji je posjetio hrvatske zemlje, papa Siksto V. je bio hrvatskoga podrijetla, čiji su roditelji kao izbjeglice došli u Italiju iz zaleđa Boke kotorske.

Papa Siksto V. pravim imenom Felice Peretti di Montalto rođen je u mjestu Grotamaru kod Ancone 13. prosinca 1521., a umro u Rimu 27. kolovoza 1590. Bio je papa od 1585. do 1590., a povijest ga pamti kao velikog državnika i graditelja. Preustrojio je Rimsku kuriju te odredio precizan broj od 70 kardinala, a crkvene poslove i upravu Crkvenom Državom povjerio je posebnim kongregacijama. Utemeljio je Vatikansku tiskaru i osobno radio na izdanju Vulgate, koju je 1590. proglasio kao službenu katoličku Bibliju. Neki povijesničari ističu kako je 1588. ekskomunicirao englesku kraljicu Elizabetu I. iz Katoličke crkve.

Akademik Andrija Mutnjaković u svojoj knjizi “Arhitektonika pape Siksta V.” obrazlaže kako je papa Siksto V. htio izgraditi Rim kao metropolu svijeta te da je u svom pontifikatu obnovio oko 120 crkava i izgradio hrvatsku crkvu sv. Jeronima i kaptol pokraj nje.

Mutnjaković smatra kako je papa Siksto V. tvorac identiteta novovjekovnoga grada te napominje kako se nadahnjivao djelima hrvatskih intelektualaca Franje Petrića, Luciana Vranjanina Laurane i Šibenčanina Bonifacija Natale.

Akademik Ivan Golob pak napominje kako se u sudskim dokumentima nalazi i izjava o tomu da je otac pape Siksta V. bio Hrvat, koji je došao s onu stranu Jadrana.

Izvor: www.monitor.hr

U Belfastu proslava 100. obljetnice porinuća Titanica

Stota obljetnica porinuća Titanica, parobroda koji je potonuo 1912., obilježena je u utorak u glavnom gradu Sjeverne Irske Belfastu, uz vjerski obred i ispaljivanje signalne rakete.

Prije točno stotinu godina, 31. svibnja 1911., Titanic je napustio dok u brodogradilištu u Belfastu. Taj je događaj obilježen u utorak u 12,13 sati ispaljivanjem signalne rakete u nazočnosti tisuća znatiželjnika.

Okupljena gomila potom je pljeskala 62 sekunde, onoliko dugo koliko je trebalo parobrodu da bude porinut u more. Brodovi u luci u Belfastu oglasili su se tada sirenama.

Titanic je potonuo 14. travnja 1912., dva i pol sata pošto je udario u ledeni brijeg tijekom prelaska Atlantika. U brodolomu je poginulo više od 1500 osoba.

Posljednja preživjela Millvina Dean umrla je u Engleskoj prije dvije godine u 97. Imala je devet tjedana u trenutku tragedije.

Muzej posvećen Titanicu trebao bi se otvoriti sljedeće godine u Belfastu, povodom 100. obljetnice potonuća.

Izvor: www.vjesnik.hr

Slapovi kojima su se divili i car Franjo Josip I. i carica Sissy

Slapovi na Manojlovcu, netaknuti dragulj rijeke Krke, uskoro dostupni posjetiteljima.

Na mjestu na kojem su davne 1875. car Franjo Josip I. i carica Elizabeth Amalie Eugenie Wittelsbach, poznata po nadimku Sissy, gledali veličanstvene slapove Manojlovac na Krki, upravo su uređena dva vidikovca koja su godinama bila zapuštena i zaboravljena.

Osim vidikovaca koji su dobili drvenu ogradu, Uprava NP-a Krka odlučila je urediti pristupnu cestu koja vodi do njih kao i kamenu gromadu na kojoj je 14 godina nakon carskog posjeta postavljena spomen-ploča kao podsjetnik na dolazak omiljenih gostiju i njihove velike carske svite. Car je, naime, 17. travnja u sklopu posjeta Dalmaciji došao i u Kistanje u koje je ušao na kočiji koju su vukli konji. Tako barem piše u Narodnom listu, u kojem je nešto detaljnije opisano kako su car i carica obišli taj kraj bogat arheološkim ostacima Burnuma i slapište Manojlovac. Da se car starom rimskom cestom, kojom je nekad mogla proći i kočija, spustio sve do same Krke i slapova, svjedoči navod kako je obišao tamošnji sklop mlinica i vodenica. Stanovništvo ga je dočekalo u svečanom ruhu, svirala je narodna glazba, pjevalo se i plesalo u čast gostu koji je u to vrijeme bio vrlo omiljen posebno među siromašnim slojevima društva koji su mu bili zahvalni na cijelom nizu agrarnih i drugih reformi.

Nataša Zaninović, arheologinja u NP Krka, kaže nam kako je ploču s otisnutim likom cara i popratnim tekstom na stijeni postavio Joso Modrić, kao dar stanovnicima Kistanja. Bilo je to 1899. i tim je povodom priređena velika svečanost. Kistanjci su bili odjeveni u tradicionalnu nošnju, plesali su i pjevali, pekli su se volovi i janjci… O toj proslavi postoje fotografski zapisi dok, na žalost, do danas nije pronađena ni jedna fotografija careva posjeta Manojlovcu i Kistanjama. Zaninović je uputila zamolbu bečkom muzeju da im dostave barem jednu, ali odgovora još nema. budući da je davno uništen brončani carev medaljon sa stijene, u Upravi NP-a odlučili su izraditi novi prema modelu srebrenjaka koji se upravo izlijeva u bronci. Ispod brončanog odljeva careva lika stoji natpis: »Njegovo veličanstvo Cezar i kralj Franjo Josip I. prošao ovuda, nagledao se Manojlovca«. Iz Uprave NP-a najavljuju skoro svečano otkrivanje novog brončanog obilježja, te dvaju vidikovaca i nove pristupne staze. Do uređenih vidikovaca putnike namjernike vodit će i novi putokazi.

Napravljen je i projekt uređenja Rimske staze kojom su nekad mogle proći i kočije, a kojom se danas samo hrabriji usude provući snalazeći će u zapetljanoj mreži dugih lijana, iščupanih stabala koji svako malo preprečavaju put, odronjenoga kamenja škripavca… Kad će se Rimska cesta urediti, nije poznato, pa smo se zato upustili u malu avanturu silazeći strminama tražeći ostatke ceste koja se u cik-cak spušta prema slapovima.

Trud se itekako isplatio. Prizor koji nam se ukazao s dolasku na obalu Krke doista je fascinantan i vrijedio je svakog napora. Iznad ovećeg jezerca uzdiže se nekoliko kaskadnih slapišta i sedrenih barijera koje su uvertira za ljepotu koja nas je čekala stotinjak metara niže. Sa strme litice uspjeli smo baciti nekoliko pogleda prateći slap Manojlovac koji se ispod nas račvao u dva smjera i ponirao u kanjon Krke dubok 32,2 metra.

Prizor je veličanstven kao i ljepota slapova i okolnog područja koje se zbog zapuštenosti i nebrige danas pokazuje u svoj svojoj iskonskoj ljepoti. Drveće je pustilo korijenje koje se na površini ispreplelo s lijanama što su stvorile čarobnu mrežu koja se proteže i nad jezercem. Ovdje bi se mogle snimati scene za najnoviji nastavak Harryja Pottera, komentiramo na glas očarani prizorom. Prava prašuma u kojoj se jedva snalazimo i pronalazimo put. Podižemo pogled prema najvišim kaskadama slapišta i još jednom smo zarobljeni u skladnoj ljepoti krajolika u kojem su se slapovi stopili s okolnim kanjonom i njegovim strmim i visokim, surovim liticama.

Malo je onih koji su imali prigodu uživati u ovoj ljepoti ponajprije zbog nepristupačnosti kanjona u čijem je srcu Manojlovac kao i zbog neuređenosti stare ceste koja je probijena na liticama strmog kanjona. S uređenom Rimskom cestom i u ovaj će kraj doći posjetitelji što će biti dobitak za njih, a minus za prirodu koja je dosad uspješno očuvana od devastacije.

Između dviju kaskada slapišta, koje su zajedno visoke gotovo 60 metara, impozantni su ostaci mlinica i vodenica koje svjedoče o nekadašnjoj gospodarskoj aktivnosti na ovom području. Kameni ostaci zidova, stupe za vodu i stari kameni mlin odbačen u kut mlinice i danas vjerno svjedoče o životu na Krki koja je prije jednog stoljeća bila gospodarska žila kucavica. U Upravi NP-a razmišljaju o njihovoj obnovi, ali prepreka je neriješeno vlasništvo o čemu svjedoči stotinjak nasljednika – pretendenata na kamene ostatke.

U neposrednoj blizini Manojlovca uživamo u ljepoti slapa Brljana i Bilušića buka, a tu su i impresivni ostaci nekadašnjeg rimskog vojnog logora Burnuma i pripadajućeg mu amfiteatra u kojem su se za ratne pohode pripremale XI. i IV. legija rimske vojske. Kako je Burnum izgledao prije gotovo dvije tisuće godina, posjetitelji mogu vidjeti i tijekom razgledavanja arheološke zbirku u obližnjim Puljanima.

Izvor: www.vjesnik.hr

Pomoću satelitskih snimki u Egiptu pronađeno 17 piramida

Više od 1000 grobnica i 3000 drevnih nastambi te čak 17 piramida pronađeno je pomoću satelitskih snimki Egipta, prenosi BBC.

Infracrvene snimke donijele su arheolozima veliku sreću i otkrile podzemne nastambe. Početna iskapanja već su donijela rezultate, a među iskopinama su i dvije od 17 piramida.

– Raditi na iskopinama i pronaći piramidu san je svakog arheologa – rekla je dr. Sarah Parck, predvodnica skupine arheologa koji su uz pomoć NASA-ina laboratorija u Birminghamu u američkoj državi Alabami na satelitskim snimkama otkrili nova blaga Egipta. Njezin je tim istraživao Egipat godinu dana i još sami ne vjeruju koliko su arheoloških nalazišta uspjeli locirati.

Analizirali su snimke satelita koji se nalaze u Zemljinoj orbiti na visini od 700 kilometara i opremljeni su kamerama koje mogu pronaći objekte manje od jednog metra u promjeru te ostali zapanjeni svojim velikim otkrićem.

Rabeći infracrvenu tehnologiju uspjeli su razlikovati različite materijale ispod površine, a kako su stari Egipćani svoje nastambe gradili od cigle napravljene od blata, koja je znatno gušća od zemlje koja ih okružuje, nije bilo teško razabrati podzemne kuće, hramove i piramide.

Dr. Parck uvjerena je da postoji još mnogo nalazišta pa će sa svojim timom nastaviti temeljitu “pretragu” Egipta.

Izvor: vecernji.hr

Kraj pakla u Dardanelskoj operaciji – sto tisuća mrtvih

Turskom obranom zapovijedali su Kemal Mustafa Atatürk i Nijemac von Sanders. Poznata kao i Galipoljska bitka, jedna je od besmislenih klaonica I. svj. rata.

Kad se spomene turski polutok Galipolje, prvo pomislimo na potresan film s Melom Gibsonom o mladom Australcu koji se nađe usred klaonice Prvoga svjetskog rata. Ovih dana, 9. siječnja, navršava se 95 godina od završetka te jedne od najgorih bitaka I. rata, poznate i kao Dardanelska operacija, u kojoj su se sukobile snage Antante (Velika Britanija, dijelovi njezina carstva Indija, Australija i Novi Zeland te Francuska) i Centralne sile (Njemačka, Austro-Ugarska i Osmanlijsko Carstvo). Poginulo je ukupno stotinjak tisuća ljudi (podjednako s obje strane), a skupa s ranjenima, kojih je više bilo na strani Centralnih sila, iz stroja je izbačeno oko 340.000 ljudi.

Zarobljeno brodovlje

Borbe su počele u veljači 1915. Sile Antante naumile su zauzeti Dardanelski tjesnac i Carigrad te izbaciti Osmanlijsko Carstvo iz rata, uspostaviti pomorske veze sa svojom saveznicom Rusijom i spriječiti njemački prodor do Bagdadske željeznice. Na taj način Velika Britanija i Francuska kanile su se opskrbljivati žitom i naftom iz Rusije, a jedan od ciljeva operacije bilo je i oslobađanje britanskih trgovačkih brodova – ukupne nosivosti oko 350.000 bruto registarskih tona – koji su ostali zarobljeni u Crnom moru. Operaciju je organizirao Winston Churchill, tada prvi lord britanskog Admiraliteta.

Napad je započeo s ratnih brodova Antante, koji su gađali vanjske utvrde Dardanela. Isprva su Saveznici imali uspjeha, ali tada je došlo do preokreta. U pješačkom napredovanju Britanci i vojnici iz njihovih kolonija, te Francuzi, naišli su na snažan otpor osmanlijske obrane. Njome su zapovijedali njemački general Liman von Sanders i turski general Mustafa Kemal, kasnije poznatiji po nadimku Atatürk (otac Turaka), utemeljitelj i prvi predsjednik moderne, sekularne Republike Turske.

Churchillova ostavka

Saveznici su stalno tjerali nove i nove redove vojnika u juriše, a dočekivali su ih i hametice kosili teški mitraljezi Turaka i Nijemaca.

Ni na moru Antanta nije bila bolje sreće. Tako su 18. ožujka 1915. pred Canakkaleom Britanci i Francuzi izgubili trećinu flote. Snažne borbe bjesnile su između pomorskih i kopnenih snaga, a trajale su do siječnja 1916., kad je Antanta morala priznati neuspjeh. Nakon toga, Churchill je dao ostavku i otišao na Zapadnu bojišnicu. Svoju slavu kao britanski premijer i uspješan ratni vođa stekao je tek u Drugom svjetskom ratu.

Izvor: vecernji.hr

Neandertalac postojao 6000 godina duže nego se mislilo

Ostaci neandertalaca otkriveni u Rusiji blizu polarnog kruga stari su približno 31.000 godina, 6000 godina više nego što je procijenjeno da su ti rođaci modernog čovjeka još postojali, pokazalo je istraživanje.

»To otkriće dovodi u pitanje pretpostavku po kojoj je Homo sapiens potpuno zamijenio neandertalce u čitavoj Europi prije 37.000 godina«, pišu autori tog istraživanja objavljenog u američkom časopisu Science od 13. svibnja.

Francuski, ruski i norveški znanstvenici otkrili su više od 300 kamenog oruđa i ostataka životinja među kojima mamuta, crnog medvjeda i dlakavog nosoroga prilikom iskapanja na nalazištu Bizovaja na Uralu, na desnoj obali rijeke Pečora.

Bizovaja bi mogla biti njihovo zadnje sjeverno pribježište prije istrebljenja, procjenjuju autori tog rada.

Izvor: www.vjesnik.hr

Elizabeta II. najdugovječnija vladarica nakon Viktorije

Elizabeta II., koja iduće godine slavi dijamantni jubilej (60 godina na vlasti), okrunjena je 6. veljače 1952., što znači da je do danas vladala 59 godina i 95 dana, odnosno ukupno 21.645 dana, čime je za jedan dan pretekla Georgea III. koji je vladao od 1760. do 1820. Viktorija, koja je imala 18 godina kad je okrunjena, vladala je ukupno 63 godine, što će današnja kraljica dostići u rujnu 2015.

Kraljica Elizabeta II. u travnju je proslavila 85. rođendan, no unatoč godinama još je vrlo aktivna pa posjećuje škole, otvorenja i gala-proslave, a samo prošle godine imala je 444 službene obveze. Idućega tjedna putuje u Irsku, što će biti prvi posjet engleskoga monarha toj zemlji nakon stjecanja neovisnosti 1922.

Unatoč brojnim skandalima koji su potresali monarhiju 80-tih i 90-tih, kraljicu, danas već prabaku, Britanci smatraju simbolom stabilnosti i cijene dostojanstvo s kojim se posvećuje svojoj zadaći.

Britanci u većini ostaju vjerni monarhiji, pokazala je anketa provedena u travnju: 59 posto misli da je njihovoj zemlji bolje kao monarhiji nego da je republika.

No, uzbuđenje koje je vladalo oko vjenčanja njezina unuka Williama i Kate Middleton, neke je nadahnulo za drukčije ideje. U anketi provedenoj prije vjenčanja, trećina je ispitanih rekla da bi kraljica trebala abdicirati u roku od dvije godine i prepustiti mjesto unuku.

Izvor: www.vjesnik.hr

Umro i posljednji veteran 1. svjetskog rata

Claude »Chuckles« Choules je 1916. lagao o svojoj dobi kako bi se mogao prijaviti u britansku kraljevsku mornaricu s nepunih 15 godina i postati jedan od 70 milijuna unovačenih vojnika, od kojih je više od polovice ubijeno ili ranjeno.

Zadnji poznati veteran 1. svjetskog rata Claude Choules umro je u srijedu u domu za starije osobe u Australiji u dobi od 110 godina, objavila je u četvrtak njegova obitelj.

Posljednji očevidac jednog od najsmrtonosnijih sukoba u povijesti čovječanstva, Choules, rođen 3. ožujka 1901. u Wyre Piddleu u Midlandsu u Engleskoj, umro je u snu u staračkom domu u Perthu, objavila je aistralska vojska.

»Mrzio je rat i smatrao da donosi samo bol. Uvijek je govorio da starci donose odluke zbog kojih mladi moraju ići u rat«, rekao je njegov sin Adrian (76). »Govorio je da kad bi bilo obratno, kad bi se starce slalo u borbu, onda ne bi bilo ratova«, dodao je.

Claude »Chuckles« Choules je 1916. lagao o svojoj dobi kako bi se mogao prijaviti u britansku kraljevsku mornaricu s nepunih 15 godina i postati jedan od 70 milijuna unovačenih vojnika, od kojih je više od polovice ubijeno ili ranjeno.

Deset godina poslije toga preselio se u Australiju i pridružio australskoj mornarici, u čijim se redovima borio u 2. svjetskom ratu, što ga je činilo i zadnjim veteranom oba svjetska rata. Houles je bio zadnji preživjeli veteran 1. svjjetskog rata od kraja veljače, kad je, također u dobi od 110 godina, umro američki veteran Franck Buckles.

Iste je dobi i Britanka Florence Green, koja je sad ostala jedini preživjeli veteran velikog rata iako u njemu nije sudjelovala u borbama, već je radila u logistici Kraljevskog zrakoplovstva. Choules je imao dvije kćeri i sina, 13-ero unučadi, 26-ero praunučadi i dvoje prapraunučadi.

Izvor: www.vjesnik.hr

150 godina utemeljenja HAZU

Neposrednu akciju za osnivanje Akademije u Zagrebu započeo je 1860. đakovačko-srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer. On predaje banu Josipu Šokčeviću zakladni list na 50.000 forinti za osnivanje Akademije uz popratno pismo u kojem izražava želju da bi se u Akademiji “imali stjecati svi bolji umovi (…) da viećaju kojim bi se načinom imala najpreče stvoriti jedna narodna knjiga na slavjanskom jugu, i kako bi imala uzeti u svoje okrilje sve struke čovječje znanosti”.

Pitanje osnivanja Akademije biskup je Strossmayer službeno pokrenuo na sjednici Hrvatskoga sabora od 29. travnja 1861. Sabor je na njegov prijedlog istoga dana izabrao odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Ali, zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika, car i kralj Franjo Josip tek je nakon pet godina, dana 4. ožujka 1866., odobrio prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (u daljnjem tekstu JAZU), i ta su pravila ostala nepromijenjena do početka Drugoga svjetskoga rata. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) Akademija je djelovala pod nazivom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (krat. HAZU), a zatim ponovno u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj pod starim imenom JAZU.

Nakon uspostave samostalne i demokratske Republike Hrvatske, Hrvatski sabor je 26. lipnja 1991. na prijedlog Akademije donio novi zakon o HAZU kao najvišoj znanstvenoj i umjetničkoj ustanovi u Republici Hrvatskoj, čime je zakonski potvrđena činjenica njezina cjelokupnoga dotadašnjega djelovanja.

Izvor: http://info.hazu.hr

Dinamo slavi 100. rođendan

Tri dana nakon što je osigurao šesti uzastopni naslov prvaka Hrvatske, a 13. od hrvatske neovisnosti, Građanski nogometni klub Dinamo će 26. travnja u 20 sati u Hrvatskom narodnom kazalištu proslaviti 100-ti rođendan.

GNK Dinamo je jedan od dva najpopularnija hrvatska nogometna kluba, a od osnutka Republike Hrvatske i najtrofejniji nogometni klub u državi sa 13 naslova prvaka i 11 kupova.

Dinamo je osnovan 9. VI. 1945. nakon što su dekretom ukinuti zagrebački nogometni klubovi Građanski, HAŠK i Concordia. ‘Modri su nastavili tradiciju Prvog hrvatskog građanskog športskog kluba (Građanski) utemeljenog u travnju 1911. godine. Pod tim nazivom nastupao je do svibnja 1945. godine, a potom je rasformiran odlukom komunističke vlasti. Umjesto Građanskog utemeljeno je tada Fiskulturno društvo Dinamo, a pet godina kasnije osamostaljuje se njegov nogometni klub. Godine 1991. klub mijenja naziv u HAŠK Građanski, 1993. u Croatia, a u veljači 2000. vraćen je naziv Dinamo. Na nedavnoj skupštini zastupnici su promijenili prefiks u Građanski nogometni klub Dinamo, jer u statutu postoji odredba da je Dinamo sljedbenik Građanskog, tada je i dogovoren datum održavanja proslave.

U razdoblju nakon 2. svjetskog rata Dinamo je bio je glavni predstavnik zagrebačkog nogometa, te jedan od četiriju najuspješnijih klubova u bivšoj državi uz splitski Hajduk te beogradske klubove Crvenu zvezdu i Partizan. Osvojio je četiri jugoslavenska prvenstva (1948, 1954, 1958, 1982) i devet kupova (1951, 1960, 1963, 1965, 1969, 1980, 1983).

Dugo vremena Dinamo je bio jedini klub na ovim prostorima koji je osvojio jedan od europskih kupova – Kup velesajamskih gradova 1967. nakon pobjede u finalu nad Leeds Unitedom. Na putu do finala ‘modri’ su izbacili Eintracht, Juventus, Dinamo Bukurešt, Dunfermline, i Spartak Brno. Dinamo je finalist istog natjecanja bio i 1963. kada je izgubio od Valencije.

Dinamo je promijenio ime 1991. kada se protivno volji navijača mijenja naziv u HAŠK Građanski. Dvije godine kasnije klub iz Maksimirske 128 dobiva novo ime – Croatia. Bio je to potez kojim je tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je bio veliki navijač ‘plavih’ želio distancirati od komunističke prošlosti i naziva kluba. Međutim, većina navijača, a posebice Bad Blue Boysi, žestoko se protive imenu i traže povratak na Dinamo. Na Valentinovo 2000. godine vodstvo kluba je vratilo ime Dinamo.

Izvor: http://komentar.hr

Počelo obilježavanje 340. obljetnice smrti Zrinskog i Frankopana

Obljetnica smrti Zrinskoga i Frankopana obilježena je danas u Bečkom Novom Mestu u Austriji komemoracijom kraj grobnoga mjesta i svetom misom zadušnicom u katedralnoj crkvi, te polaganjem vijenaca na spomen ploče na mjestu smaknuća i na bočnom zidu katedrale u Bečkom Novigradu.

U delegaciji koja je položila vijence bili su članovi Zrinske garde iz Čakovca, Družbe “Braće Hrvatskog Zmaja” zmajskog stola Karlovac, veleposlanik RH u Austriji Gordan Bakota i predstavnici Gradišćanskih Hrvata.

Predsjednik Zrinske garde Čakovec Alojzije Sobočanec istaknuo je da se tim činom odaje počast za žrtvu koji su velikani naše povijesti dali za slobodnu i neovisnu Hrvatsku koja se ostvarila tri stoljeća nakon njihove tragične pogibije. I danas, kazao je Sobočanec, 340 godina kasnije vodimo bitku – ali ovog puta na drugim poljima – za domovinu. Povijest se ponavlja, kao i Zrinske i Frankopane, tako su i danas velikane borbe za Hrvatsku osudili, ali o njima će povijest dati svoj ispravan sud, kao što je to uostalom dala i za pogubljene plemiće, rekao je Sobočanec.

U ime karlovačkog “Zmajskog stola” Zvonimir Gerber kazao je da su Braća Hrvatskoga Zmaja vjerni svojoj tradiciji čuvanja uspomene na hrvatske velikane i zato svake godine obilježavaju tužnu godišnjicu smrti Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu.

Grob u Bečkom Novom Mjestu prazan je jer su posmrtni ostaci Zrinskog i Frankopana 1990. godine preneseni u Zagrebačku katedralu, ali vijenci su danas položeni na grob i podno spomen ploče.

U svom komemorativnom govoru povjesničar dr. Milan Kruhek je namjeru carskog bečkog dvora da kraljevine Hrvatsku i Mađarsku pretvori u svoje pokrajine i oduzme im njihova kraljevska prava nazvao pokretom. Taj je pokret, nakon što su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan uhićeni u Beču, iskorišten da se Hrvatska i gospodarski uništi, i to tako da je carska vojska pljačkajući od Čakovca preko Ozlja do Bakra oslabila hrvatsko plemstvo gospodarski a time i politički, kazao je Kruhek. Očiti su dokazi da je ekonomsko uništenje glavi uzrok uništenja ta dva plemenitaškog roda, rekao je Kruhek.

Osvrnuvši se na latinski natpis “Jer je slijepac slijepca vodio – oba su pala u ovu jamu”, koji su njihovi suci i krvnici napisali na grobnu ploču, Kruhek je istaknuo da je povijest pokazala da je čvrsto zaživjela izreka Frana Krste Frankopana “Navik on živi ki zgine pošteno”, a nikako cinični epitaf.

Današnjem komemorativnom okupljanju nazočilo je 120 Karlovčana, predstavnici Hrvatskog časničkog zbora iz Karlovca, a svečano obilježje dali su Karlovačka Građanska garda, Zrinska garda iz Čakovca i u narodne nošnje odjeveni članovi Kulturno umjetničkog društva ”Frankopan” iz Bosiljeva.

Izvor: http://komentar.hr

Jeruzalem – svetište triju monoteističkih religija

Vjersko je zajedništvo vidljivo samo u dućanima, gdje se bez diskriminacije prodaju suveniri i religijski predmeti svih triju vjera.

Ako se iz posjeta Izraelu vraćate prepuni dojmova i uspomena, pravo mjesto za rekapitulaciju doživljenog je zračna luka Ben Gurion. Budući da Izrael od osnutka 1948. živi u ratnom stanju, prije ukrcaja u zrakoplov i obavljanja graničnih formalnosti teško ćete moći izbjeći razgovor s izraelskim vojnicima koji će, ako ste im iz nekog razloga sumnjivi ili zanimljivi, ispitati o svim detaljima vašeg posjeta, kao i o osobnim podacima.

Nemojte se začuditi ako vas mladi vojnici, a uglavnom su posrijedi žene, pitaju čak i što vam znači prezime i kako vam se zovu roditelji. Razgovor je uglavnom ugodan, iako jedva čekate da prestane, jer svaki vaš odgovor otvara novo pitanje i najbolje je odgovarati kratko ili uopćeno kako bi ispitivači odustali. Ako vas pitaju kako ste znali što treba vidjeti u jeruzalemskom Starom gradu, vojnika će se najviše dojmiti ako im kažete da je to stvar opće kulture, a uostalom, to je vjerojatno i najiskreniji odgovor kad je riječ o znamenitostima Jeruzalema. Doista, svatko obrazovan zna da je Stari grad, površine manje od četvornog kilometra, najsvetije mjesto kršćanima i Židovima i treće najsvetije mjesto muslimanima, nakon džamija u Meki i Medini. Jeruzalem je stoga sveti grad pripadnicima svih triju monoteističkih religija, koje čine više od polovice čovječanstva, ali je u povijesti češće bio mjesto sukoba i razdvajanja nego povezivanja štovatelja jednoga Boga, a mnogo bolje nije ni danas. Koliko god se posjetitelj Jeruzalema trudio pronaći zajedničke elemente u svim trima vjerama, stvarnost je takva da sve one žive jedna uz drugu, umjesto jedna s drugom.

Vjersko je zajedništvo vidljivo samo u dućanima, gdje se bez diskriminacije prodaju suveniri i religijski predmeti svih triju vjera. Uostalom, jedinstva nema niti na najsvetijem mjestu kršćanstva, u crkvi Svetoga groba nad kojom, na temelju nepisanih pravila, vlasnička prava imaju grčki pravoslavni Jeruzalemski patrijarhat, Franjevačka kustodija Svete zemlje u ime Katoličke crkve te Jeruzalemski patrijarhat Armenske istočne pravoslavne crkve, a određena prava imaju i manje crkve (Kopti, Sirijci i Etiopljani). Nije čudno što ključeve crkve već stoljećima čuva jedna muslimanska obitelj, a neobičan znak koliko su odnosi među kršćanskim crkvama osjetljivi male su ljestve postavljene na glavnom pročelju crkve. Ljestve je netko postavio prije više stoljeća i nitko ih se ne usudi ukloniti kako se ne bi narušilo načelo statusa quo. Kršćanski hodočasnici međutim nastoje se ne obazirati na te svađe pa počast Isusovu grobu u posebnoj kapelici, koja je, začudo, zajednička, jednako odaju i katolici i pravoslavci. Protestanata nema, jer oni ne priznaju da je tu autentičan Isusov grob, mjesto njegova ukopa i uskrsnuća. Osim groba, u crkvi je i ostatak brda Kalvarije ili Golgote, na kojoj je Isus bio raspet i gdje je umro, a vjernici stijenu Kalvarije ljube padajući na koljena. Mnogim je kršćanima teško suspregnuti osjećaje na mjestu gdje se dogodio središnji događaj u ljudskoj povijesti – Isusovo ukrsnuće od mrtvih, na komu počiva cijela kršćanska vjera. Nije im stoga teško čekati u dugim redovima kako bi barem na desetak sekundi ušli u špilju gdje je tri dana ležalo mrtvo Isusovo tijelo, ili prije toga po jeruzalemskim ulicama prohodati cijelu trasu Križnoga puta. U jednog od kapelica crkve Svetoga groba ostaci su i navodna Adamova groba, koji je, prema kršćanskoj predaji, bio upravo na Kalvariji. Tom se predajom željelo istaknuti Isusa kao novog Adama, ali primjera da se uz jedan lokalitet u Jeruzalemu veže nekoliko događaja iz različitih razdoblja ima više. Najbolji je primjer Brdo hrama, na kojem je u desetom stoljeću prije Krista židovski kralj Salomon sagradio hram, dok su danas ondje džamije Kupola na stijeni i Al Aksa. Muslimani vjeruju da je upravo ovdje Muhamed bio uznesen u nebo kako bi učvrstio svoju vjeru, a sve tri religije smatraju da je na istom mjestu njihov praotac Abraham (za muslimane Ibrahim) trebao žrtvovati svog sina Izaka (za muslimane Išmaila). U svakom slučaju, na mjestu gdje su danas džamije, do 70. je godine bio židovski hram, u koji je na molitvu zalazio i Isus.

Danas je kršćanima ipak najvažnija crkva Svetog groba, dok je najsvetije mjesto Židovima Zapadni zid, ostatak potpornog zida nekadašnjeg hrama, poznat i kao Zid plača. Židovi vjeruju da je to prostor trajne Božje nazočnosti, a osim molitve, Bogu se obraćaju i pismenim porukama koje umeću u pukotine zida. Isto mogu učiniti i pripadnici drugih vjera, ali se moraju pridržavati židovskih propisa pa tako muškarci moraju imati pokrivenu glavu i biti odvojeni od žena za koje je predviđen prostor na desnoj polovici zida. Sveto mjesto za Židove je i brdo Sion, uz jugozapadni dio zidina Starog grada. Sion je nekad kod Židova značio Jeruzalem uopće, što je preuzelo i kršćanstvo, a prema Sionu je i pokret za stvaranje židovske države nazvan cionizmom. Na Sionu je i dvorana Posljednje večere u kojoj je Isus dan prije smrti ustanovio euharistiju, a 50 dana nakon njegova uskrsnuća ondje je nad apostole sišao Duh Sveti, što se smatra početkom Crkve. Sudeći prema gotičkim stupovima, dvorana je zadržala malo toga iz Isusova vremena. Nedaleko je sinagoga u kojoj je grob kralja Davida, ali je kršćanima važnija katolička crkva Marijina usnuća na mjestu gdje je Majka Božja umrla, pokopana, a zatim uznesena na nebo. Crkvu je potkraj 19. stoljeća dao sagraditi njemački car Wilhelm II., nakon što je dobio zemljište od osmanskog sultana i u kripti je mjesto za koje se vjeruje da je bio Marijin grob. Pravoslavci međutim vjeruju da je Marija nakon smrti sa Siona prenesena na Maslinsku goru i ondje pokopana. Kršćanskim je vjernicima to ipak sporedno, jer je poseban doživljaj biti u gradu Isusove muke, smrti i uskrsnuća, bez obzira na autentičnost pojedinih lokacija. Isto je i sa Židovima – njima je Jeruzalem glavni grad još otkako ga je David prije više od 3000 godina osvojio od plemena Jebusejaca i učinio svojom prijestolnicom, iako je tragova iz tog vremena malo. Impozantne jeruzalemske zidine datiraju tek iz 16. stoljeća kad ih je dao sagraditi Sulejman Veličanstveni, ali Židovima . Muslimani, točnije Arapi, Jeruzalem jednostavo zovu El Kuds, što znači Sveti. Sve to dokazuje koliko je Jeruzalem jedinstven grad, gdje se miješa ljudsko s božanskim i simbolički dodiruju nebo i zemlja, iako ono ljudsko i zemaljsko, zbog latentne napetosti koja dovodi i do sukoba, pokazuje svoje manje lijepo lice.

Izvor: www.vjesnik.hr

Prije točno 150 godina počeo je Građanski rat u Americi

Veliki i krvavi sukob koji je obilježio ne samo povijest SAD-a nego i svijeta, “prvi moderni rat”, počeo je 12. travnja 1861. južnjačkom paljbom na saveznu tvrđavu Fort Sumter u Charlestonu.

Kad su američki “očevi osnivači”, Founding Fathers, 1776. napisali i potpisali slavnu Deklaraciju o neovisnosti, u kojoj druga rečenica glasi: “Smatramo da su ove istine očite: da su svi ljudi stvoreni jednaki, i da im je Stvoritelj podario neka neotuđiva prava, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom,” brojni potpisnici te Deklaracije, uključujući i četvoricu od petorice prvih predsjednika SAD, onaj dio o “slobodi kao neotuđivom pravu” podržavali su više u teoriji nego u praksi, budući da su bili robovlasnici. No, brojni “očevi osnivači” bili su protiv ropstva: Benjamin Franklin i Benjamin Rush osnovali su prvo društvo za ukidanje ropstva 1774., dvije godine prije američke neovisnosti, a robovlasnik George Washington u oporuci je svojim robovima dao slobodu i potpisao zakon kojim se u novim teritorijama, kasnijim državama (od Ohija do Iowe) ropstvo zabranjuje. Sve sjeverne države ubrzo su donijele zakone o ukidanju ropstva, od Pennsylvanije i Massachusettsa 1780. do New Jerseya 1804.

Jug je toliko ekonomski ovisio o plantažnoj poljoprivredi da im se nije bilo moguće odreći ropstva; kad je Eli Whitney 1793. izumio mehanički stroj za uklanjanje sjemenki iz pamuka, ogromna potražnja učinila je od pamuka glavni usjev Juga, koji je istisnuo čak i duhan i šećernu trsku. Pamuk s Juga je 1860. činio 70 % izvoza SAD-a. Zbog posljedica napoleonskih ratova, Velika Britanija je robu koju nije mogla prodati u Europi jeftino nudila Amerikancima. Da bi zaštitili industriju u razvoju na Sjeveru, SAD su 1828. donijele izuzetno strogi zakon o carinama na uvoz, koji je ekonomski teško pogodio Jug – umjesto jeftinije uvozne britanske industrijske robe morali su kupovati skuplju sa Sjevera, a bez prodaje svoje robe Britanci su imali manje sredstava za kupnju pamuka, te je trpio južnjački izvoz.

Glavni grad Washington (Columbijska oblast), podignut na granici Sjevera i Juga na teritoriju koji su dale države Virginija i Maryland jer prijestolnica federacije ne smije biti na tlu nijedne pojedinačne države, bio je poprište žestokih političkih borbi sjevernjaka da se ropstvo ukine i južnjaka da se ono, kao temelj ekonomske strukture Juga, očuva. Posebna jabuka razdora bilo je pitanje ropstva na novim teritorijama, onim kupljenim od Francuske 1803. (Louisiana do Arkansasa) i osvojenim 1848. nakon rata s Meksikom (Kalifornija, Nevada, Novi Meksiko…).

Nakon 10 godina teksaške neovisnosti sjevernjaci su konačno pristali na ulazak Teksasa u SAD kao robovlasničke države, i Meksiko je objavio rat SAD, računajući da će rastegnuti Amerikance na dva fronta zbog sukoba s Englezima (tj. Kanadom) oko teritorija Oregona. Međutim, predsjednik Polk riješio je sukob prepuštajući Kanadi Vancouver, te su Meksikanci u ratu 1846.-1848. potučeni do nogu i vojska SAD-a ušla je u Ciudad de México. Većinu časničkog kadra na obje strane u Građanskom ratu činili su veterani tog rata, u kojem SAD nisu izgubile nijednu bitku.

Brojni Južnjaci zalagali su se za širenje SAD-a ne samo na zapad, nego i u Srednju i Južnu Ameriku, da bi proširili robovlasnički teritorij: William Walker uspio je 1856. na godinu dana zavladati Nikaragvom, a Narciso López pokušao je 1854. oteti Kubu Španjolcima i priključiti je SAD-u kao robovlasničku državu. Obje strane naročito su se pedesetih otimale oko teritorije Kansasa – “krvareći Kansas” pun gerilaca obje strane – pokušavajući buduću državu pridobiti na svoju stranu. Neki čak smatraju 2. lipnja 1856. kad je fanatični abolicionist John Brown napao robovlasnike kod Black Jacka u Kansasu pravim početkom rata. Kako su se starije države, Virginija i obje Karoline, preorijentirale na raznovrsnije usjeve, potražnja za ropskim radom premjestila se dublje na Jug, u nove države poput Alabame i Mississippija, te su brojni vlasnici svoje robove prodali zapadnije; selidba i razdvajanje obitelji pogoršali su ionako teške uvjete života robova. To je doprinijelo rastu abolicionističkog pokreta, potpomognutog popularnošću knjiga poput “Čiča Tomina koliba” Harriet Beecher Stowe. Inače, brojni borci protiv ropstva i sami su bili rasisti koji su smatrali da crncima nije mjesto u SAD, te su 1821. osnovali afričku državu Liberiju u koju su slali oslobođene robove.

Izbor 1860. predsjednika Abrahama Lincolna na abolicionističkoj platformi potaknuo je ocjepljenje niza južnih država iz Unije, za što odlazeći predsjednik Buchanan nije imao učinkovitih načina sprječavanja. Pripremajući se za rat. Lincoln je za zapovjednika saveznih trupa pozvao cijenjenog generala Roberta E. Leeja, ali je Lee čekao hoće li njegova rodna Virginija izići iz Unije i nakon toga se, iako protiv secesije, priključio Jugu.

Prva bitka, pak, dogodila se 21. lipnja, kod Bull Runa (prva od dvije velike bitke koje sjevernjaci zovu Bull Run, a južnjaci Manassas); u sudaru neiskusnih vojnika s obje strane, Jug je bio premoćniji. No, i pored početnih uspjeha u bitkama, Jug je bio osuđen na propast: “strategija anakonde” tadašnjeg sjevernjačkog zapovjednika Winfielda Scotta pokazala se vrlo uspješnom: pomorska i kopnena blokada izolirala je Jug, a pamuk se mogao izvoziti samo švercerskim kanalima, što je svelo južni izvoz na 10 %. Sjevernjačko osvajanje 1862. New Orleansa, jedinog južnog grada koji je spadao na popis 10 najvećih u SAD, te 1863. nakon 47-dnevne opsade Vicksburga, ključnog grada na rijeci Mississippi, značilo je da Unija u potpunosti kontrolira sjevernoameričke prometnice.

Ruralni i neindustrijalizirani Jug nije imao uspjeha ni na vanjskopolitičkom ni na unutarnjopolitičkom planu. Niti jedna država u svijetu nije priznala Konfederacijske države Amerike, zahvaljujući agresivnoj Lincolnovoj politici koja je jasno naglasila da bi svako priznanje KDA značilo objavu rata SAD-u. U Konfederaciji uopće nije bilo političkih stranaka, jer su smatrane velikim zlom, ali je to značilo da politika Jeffersona Davisa, predsjednika Konfederacije, nema nikakvu ponuđenu razrađenu alternativu.

Gašenje trgovine pamukom značilo je, zbog nedostatka tereta, propast ono malo željeznica koje su postojale na Jugu, i kad se pojavila potreba za prijevozom vojske, vlakova nije bilo. Jug je bio žestoko razaran; osim ključnog Gettysburga i nekoliko manjih bitki na zapadu, sve bitke rata odvijale su se na tlu Konfederacije, najviše u Virginiji.

Prije Gettysburga, možda najveća prekretnica rata bila je bitka kod Shiloha, 6. i 7. travnja 1862., u kojoj je Lincoln dobio svoje ključne zapovjednike za nastavak rata kakve je tražio: generale Granta i Shermana. Posebno je impresivna bila transformacija W. Shermana, koji je od psihičkog bolesnika koji se tek vratio u vojsku nakon liječenja od depresije postao najistaknutiji zapovjednik Unije. Navodno je Sherman, nakon što je tijekom prvog dana i žestokog južnjačkog naleta uspio spriječiti raspad sjevernih postrojbi i uspješno organizirati povlačenje, navečer naišao na Granta kako puši cigaru pod jednim hrastom, i nešto mu je u tom trenutku nagovijestilo da ne bi uopće trebao spominjati povlačenje. Samo je rekao: “Pa, Grante, imali smo baš pakleni dan, zar ne?” na što je Grant odgovorio: “Aha. Ali sutra ćemo ih smlatiti.”

Sherman koji je 7. travnja izašao na bojišnicu bio je sasvim drugi čovjek; neustrašivo je vodio vojnike u nezaustavljive juriše; ni to što je triput lakše ranjen i što su dva konja ubijena pod njim nije ga moglo zaustaviti u donošenju velike pobjede Uniji. Ako je Lincoln u Grantu konačno našao zapovjednika koji će voditi rat onako kako je predsjednik zamislio, Grant je u Shermanu, “prvom modernom generalu”, našao pravog čovjeka koji će izvršiti njegove zapovjedi.

Nakon što je pohod generala Leeja na sjever zaustavljen u krvavoj trodnevnoj bici kod Gettysburga, Sherman je 1864. taktikom “spaljene zemlje” poharao Jug, opustošivši Georgiju i spalivši Atlantu; taj veliki uspjeh osigurao je Lincolnu reizbor i drugi mandat. Nakon toga je Sherman krenuo sjevernije, i užasno razorio Južnu Karolinu kao opomenu Jugu, jer je to bila prva država koja se odcijepila; čim je zašao u Sjevernu Karolinu, razaranje je sveo na razumnu mjeru, čime je zadobio čak i poštivanje neprijatelja, jer je bilo jasno da njegova pustošenja nisu izraz mržnje, već sredstvo da se što više skrati rat čiji je ishod tad već bio očit.

Predajom Leeja 9. travnja 1865. u sudnici Appomattoxa u Virginiji rat je konačno službeno okončan, skoro u dan četiri godine nakon što je počeo. Prvi moderni rat, u koji se krenulo s kremenjačama a završilo ga uz Gatling strojnice, pored užasnih razaranja i stotina tisuća mrtvih – uglavnom od bolesti zbog klime na jugu, a samo 10 % u bitkama – donio je i skokovite tehnološke napretke i obilježio Ameriku na način koji se i dan-danas osjeća. No, za sve bitne detalje o njegovom značaju, karakteristikama i posljedicama jedan članak nije dovoljan da ih iznese; tek bi oveća knjiga mogla dovoljno zaći u detalje da objasni sve značajke tog zadnjeg velikog vojnog sukoba na tlu Sjeverne Amerike.

Hrvati u američkom Građanskom ratu

Naši ljudi, uglavnom iz Louisiane i nešto malo iz Alabame, borili su se u ratu na strani Juga čisto zemljopisnom slučajnošću jer su se tu zatekli; da su npr. hrvatski doseljenici u Ohio tamo došli dvadeset godina ranije, pedesetih a ne sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća, nedvojbeno bi i neki od njih nosili oružje na strani Sjevera.

Podataka o hrvatskim vojnicima nema mnogo; od povjesničara se njima uglavnom bavio vodeći stručnjak za hrvatsku emigraciju u Ameriku Adam S. Eterovich iz San Francisca, porijeklom Bračanin. Prema njegovim podacima, dva voda “Slavonian Rifles” – “slavonskih strijelaca” bila su formirana u satniji Louisianske legije, uz još dva voda uglavnom popunjena ljudima našeg porijekla u Europskoj brigadi. Posao identificiranja otežava i to što su Hrvate često proglašavali Austrijancima. Od Hrvata, najviši čin u vojsci Konfederacije imao je, po svemu sudeći, satnik Anthony Cognevich (Kojnević? Kognjević?), porijeklom iz Konavala, ili iz Herceg Novog ili Kotora.

Izvor: vecernji.hr

Obilježavanje 50. obljetnice prvog čovjekovog leta u svemir

Pedesetu obljetnicu prvog čovjekovog leta u svemir, kojom se kroz manifestaciju “Noć Jurija Gagarina” diljem svijeta slavi povijesni poduhvat tog ruskog astronauta, obilježit će i muzeji u Hrvatskoj – riječki muzej informatike Peek&Poke je za 9. travnja priredio posebni program, a zagrebački Tehnički muzej danas otvara izložbu fotografija “Jurij Gagarin”, piše Hina.

Kako bi se očuvalo sjećanje na Gagarina koji je 12. travnja u letjelici “Vostok 1″ za 108 minuta obletio Zemlju i ušao u legendu, “Noć Jurija Gagarina”, popularno nazvana “Gagarinovo” obilježava se proteklih deset godina u više od 370 gradova svijeta te na Međunarodnoj svemirskoj postaji.

Riječki muzej prikazat će film “Orphants of Apollo”, prvi hrvatski astronaut Miroslav Ambruš Kiš govorit će o novostima iz GoogleXPrize ‘radionice’, održat će se koncert grupe “Moskva” i mala izložba autentičnih eksponata ruskog svemirskog programa iz zbirke Stjepana Bedića.

Muzej Peek&Poke tom prigodom podsjeća da Rijeka i Gagarin imaju nešto zajedničko – fizičara i konstruktora zrakoplova Roberta Bartinija (1897-1974.), malo poznatog znanstvenika koji je cijeli život proveo u Rusiji gdje se bavio znanstvenim radom i kojega se smatra ocem “Teorije multidimenzionalnosti”. Mnogi ga svrstavaju uz bok s Isaacom Newtonom i Johansesom Keplerom, a Sergej Koroljev, službeni otac ruskog svemirskog programa, inzistirao je da mu Bartini bude mentor.

Tehnički muzej u Zagrebu, u suradnji s ruskim veleposlanstvom, priređuje izložbu na kojoj će se predstaviti fotografije Jurija Gagarina prije i nakon njegova povijesnog leta, fotografije njegove obitelji, kolega astronauta te svemirskog broda i rakete koje su ga odvele u svemir. Izložit će se i maketa rakete-nosača sa svemirskim brodom “Vostok 1″, u mjerilu 1:20 iz stalnog postava Tehničkog muzeja. Izložba će biti otvorena do 1. srpnja.
Gagarinovu pogibiju uzrokovala atmosferska sonda

Pogibija Jurija Gagarina u nesreći zrakoplova MiG-a 1968., sedam godina nakon što je postao prvi čovjek koji je letio u svemir, najvjerojatnije je bila povezana s atmosferskom sondom koju je htio izbjeći, po arhivskim dokumentima objavljenim u petak.

Gagarin se tijekom probnog leta zrakoplovom MiG-15 srušio sjeveroistočno od Moskve 27. ožujka 1968. u okolnostima koje do danas nisu rasvijetljene. Sovjetske vlasti su na spis o nesreći stavile oznaku “državna tajna”.

U trenutku kada Rusija uz veliku pompu slavi 50. obljetnicu Gagarinova leta u svemir (12. travnja 1961.), čelnik kremaljskog arhiva Aleksandar Stjepanov je na tiskovnoj konferenciji pročitao dokument s kojeg je skinuta oznaka tajnosti o zaključcima istrage.

“Povjerenstvo je, istraživši okolnosti zrakoplovne nesreće i na temelju nalaza istrage, zaključilo da je nesreću najvjerojatnije uzrokovala nagla kretnja pilota kako bi izbjegao atmosfersku sondu”, pročitao je taj čelnik. “Ili, što je manje vjerojatno, kako ne bi ušao u oblačni sloj”, dodao je.

Pomoćnica direktora znanstvenog odjela državnog arhiva Larisa Uspenska istaknula je da je “oznaka tajnosti skinuta s više od 200 dokumenata i spisa” u prigodi 50. obljetnice Gagarinova leta u svemir.

O uzrocima pogibije ruskog državnog heroja nije se govorilo u vrijeme Sovjetskog Saveza, što je potaknulo svakojake glasine, od urote KGB-a do pretpostavke da je Gagarin bio nedovoljno uvježban, pa i da je bio pripit, ali se vlasti nisu odvažile uskratiti mu dopuštenje za let.

Izvor: http://metro-portal.hr

Kviz znanja – 6. razred – Velika geografska otkrića i Osmansko Carstvo

Kviz znanja – 7. razred – Europa na vrhuncu moći; Hrvatska u sklopu Habsburške Monarhije u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća

“Bosna šaptom pade”

Više od 500 godina od pada Bosne pod osmansku vlast ostala je sačuvana uspomena na tragičan pad Bosne koju je 1463. osvojio sultan Mehmed II. Osvajač pogubivši posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića. Taj pad Bosne objašnjen je samo jednom rečenicom “Bosna šaptom pade”. Taj pojam postao je tijekom povijesti sinonim za nešto što iznenada, naglo padne odnosno propadne brže nego što bi se itko nadao.

Glavni razlog propasti Bosne bila je nesloga bosanskog plemstva koje je u svojim razmiricama često pozivalo za “suca” turskog sultana jer je osmanska vlast već više od jednog stoljeća bila na granicama bosanskog kraljevstva. Osim toga, Bosnu su razdirali i vjerski sukobi između bogumila i kršćana katolika, nesređene socijalne prilike, loši postupci feudalaca prema kmetovima. Tome još treba dodati samouvjerenost mladog kralja Stjepana Tomaševića. On je, uzdajući se u pomoć kršćanskih zemalja, posebno ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina i pape Pija II., otkazao sultanu ugovoreni danak. To je bila prilika sultanu Mehmedu II. da konačno osvoji Bosnu (koja se raspadala i predavala pred njime gotovo bez borbe) te na prevaru zarobi posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i odrubi mu glavu u lipnju 1463. godine.

Dan svetog Patrika

17. ožujka katolički je blagdan koji slavi život svetog Patrika (387-461.) koji je punih 30 godina po Irskoj širio kršćanstvo. Lokalnom stanovništvu je pomoću djeteline pojasnio Sveto Trojstvo te je kasnije proglašen zaštitnikom Irske.

Iako njegov životopis na prvi pogled izgleda kao životopis heroja, pravi sveti Patrik uopće nije bio Irac. Rođen je u britanskoj aristokratskoj obitelji koja je posjedovala velik broj sluga. Sa 16 godina su ga oteli gusari i doveli u Irsku, gdje je dugi niz godina radio kao pastir. Legenda kaže da mu se jednoga dana obratio Bog i rekao mu da postane svećenik i širi kršćanstvo što je i učinio.

Irci 17. ožujka obavezno idu na misu kako bi zahvalili Bogu na svemu što je sveti Patrik učinio za njihov narod. Navodno je čak istjerao sve zmije iz zemlje.

Izvor: http://metro-portal.hr

Mitovi i legende o potresima

Ljudi tijekom davne prošlosti nisu znali objasniti nastanak potresa pa evo nekoliko zanimljivih mitova i legendi o tome što potrese uzrokuje:

• Osam velikih slonova koji nose Zemlju, ako se jedan umori (Hindusi)
• Kad se veliko prase koje nosi Zemlju očeše o drvo. Zvuk koji se čuje je zadovoljno roktanje nakon toga (Celebes)
• Kad se pomakne žaba koja nosi svijet na glavi (Mongolija)
• Kad se div na čijem tjemenu svi živimo počeše ili kihne (Afrika)
• Kad popusti pažnja boga Kašime koji pazi na Namazu-a, velikog soma koji podupire Zemlju da ne potone u ocean. U listopadu 1855. potres je pogodio Tokio tijekom mjeseca kad se bogovi sastaju u nekom hramu pa se na soma nije pazilo! (Japan)
• Kad bog popisuje pučanstvo hodajući trese Zemlju. Seljaci tada izlaze iz kuća i viču: “Tu sam, tu sam!” kako bi skratili njegov posao. (pleme Maimas, Peru)
• Kad se psi koji vuku Zemlju na saonicama počešu jer su puni buha (Sibir)

Izvor: www.gfz.hr

Legenda o „picoku“

Legenda je nastala tijekom napada Ulama-bega na Đurđevac 1552. godine kada su Turci uzalud opsjedali grad želeći branitelje iscrpiti glađu i prisiliti ih na predaju. Branitelji su se junački branili, ali su ostajali bez hrane, pa im je u jednom trenutku ostao samo jedan picok, pijetao. Obeshrabreni branitelji su ga uhvatili, stavili u top i ispalili prema Turcima želeći stvoriti dojam da imaju još mnogo hrane.

Turke je prizor zavarao te su povjerovali da u gradu ima još mnogo hrane kad se tako razbacuju pijetlima. Pokupili su vojsku i krenuli natrag u Požegu. Otada stanovnicima Đurđevca ostade nadimak Picoki po picoku koji ih je spasio od pogibije.

Na jugu Španjolske pronađena Atlantida?

Međunarodna skupina stručnjaka predvođena američkim arheolozima možda je u močvarnom području južne Španjolske napokon pronašla Atlantidu, mitski grad koji je po pretpostavkama potopio gigantski tsunami.

Kako bi riješio tu višestoljetnu misteriju, tim arheologa radio je dvije godine i koristio se digitalnim mapiranjem, podzemnim radarima, podvodnom tehnologijom i satelitskim fotografijama potopljena grada u blizini Cadiza, u južnom, ali atlantskom dijelu Španjolske. Tamo, potopljenu u prostranim močvarama nacionalnog parka Donana, stručnjaci smatraju da su pronašli drevnu Atlantidu.

“To je snaga tsunamija”, rekao je glavni istraživač Richard Freund, profesor na sveučilištu Hartfordu u Connecticutu. “Teško je razumjeti da val može izbrisati otok promjera sto kilometara”, dodao je.

Freund je također rekao da je u središnoj Španjolskoj otkriven i čudan niz “memorijalnih gradova”, koje su po uzoru na Atlantidu gradili stanovnici izbjegli s nje. To je znanstvenicima dalo dodatne dokaze i uvjerenost da su blizu Cadiza pronašli “glavni grad”.

Stanovnici Atlantide koji su se uspjeli spasiti pobjegli su na kopno i tamo izgradili nove gradove, rekao je Freund. Otkrića njegove skupine bit će predstavljena u nedjelju navečer u posebnoj emisiji “Tražeći Atlantidu” na televiziji National Geographica.

Iako je nemoguće sa sigurnošću znati da se baš radi o Atlantidi, Freund je rekao da ga je pronalazak spomen-gradova uvjerio da je u pravu. “Pronašli smo nešto što još nitko nije vidio, nešto što nam daje dodatnu vjerodostojnost, posebno u arheologiji, i cijeloj priči daje puno više smisla”, rekao je.

Grčki filozof Platon pisao je o Atlantidi prije 2600 godina, opisavši je kao otok smješten ispred “Heraklovih stupova” kako se Gibraltarski tjesnac nazivao u Antici. Koristeći se Platonovim opisima, znanstvenici su su fokusirali na spoj Atlantika i Mediterana kao najvjerojatniju lokaciju te izgubljene civilizacije.

Freund kaže da su tsunamiji u tom području dobro dokumentirani. Jedan od najvećih, veličine današnje deseterokatnice, pogodio je Lisabon 1755. godine.

Rasprave o tome je li Atlantida uopće postojala traju tisućama godina. Platonovi “Dijalozi” iz 360 godine prije Krista jedini su poznati povijesni izbor o tom mitskom gradu. Platon je zapisao da je otok nazvan Atlantida “u jednom danu i noći… nestao u morskim dubinama”.

Freund i njegova skupina planiraju dodatna iskapanja na mjestu na kojem vjeruju da se nalazi Atlantida i oko tajanstvenih 200 kilometara udaljenih gradova na španjolskom kopnu.

Izvor: www.tportal.hr

Najveće nuklearne katastrofe u povijesti čovječanstva

Svijet je tijekom posljednjih četvrt stoljeća postao ovisniji o nuklearnoj energiji, unatoč svim pokretima za zelenu energiju, a katastrofe koje su se dogodile promijenile su pogled na nuklearne elektrane.

Japan trenutno prolazi kroz katarzu, jer jednoj je elektrani već odletio krov i radijacija izlazi, a druga je u sličnoj situaciji. Podsjećamo na najgore katastrofe u povijesti:
Travanj 1986.

Najteža katastrofa u povijesti Zemlje dogodila se u ukrajinskom Černobilu, tada dijelu Sovjetskog Saveza. U eksploziji grafitnog reaktora na licu mjesta je poginulo 32 ljudi. Tisuće osoba preminule su od posljedica havarije tijekom godina i desetljeća koji su uslijedili.

Oko 120.000 osoba moralo je biti preseljeno iz ozračenog prostora. Vjetrovi i oblaci tada su radioaktivni materijal “transportirali” i na područje zapadne Europe.

Ožujak 1979.

Najveća atomska nesreća na teritoriju Sjedinjenih Američkih Država dogodila se u nuklearki Three Mile Island u Harrisburgu, savezna država Pennsylvania. Radioaktivni “oblak” tada je registriran i nekoliko stotina kilometara od mjesta nesreće.

Više od 200.000 ljudi moralo je napustiti svoje domove.

Listopad 1957.

U jednoj nuklearnoj elektrani kod Windscalea u Velikoj Britaniji odjednom je izbio požar u reaktoru koji je služio za proizvodnju plutonija. Radioaktivni plinovi “zatrovali” su područje veliko nekoliko stotina četvornih kilometara.

Od posljedica havarije umrlo je najmane 39 ljudi.

Rujan 1957.

Svijet je za jednu od najvećih nuklearnih katastrofa saznao tek nekoliko godina nakon što se ona doista dogodila. U sovjetskoj tvornici plutonija Majak eksplodirao je podzemni spremnik s tekućim, radioaktivnim otpadom. Najmanje 1.000 ljudi je poginulo, više od 10.000 je došlo u kontakt s radiokativnim materijalom.

Do danas nema pouzdanih brojki o razmjerima nesreće. Već pola stoljeća je ozračeno područje veliko oko 12.000 četvornih kilometara.

Tek 1976. svijet je saznao za ovu neseću, tajnu je odao jedan sovjetski znanstvenik koji je emigrirao. Moskva je tek 1990. službeno priznala havariju.

Izvor: http://metro-portal.hr

Kviz znanja – 8. razred – Drugi svjetski rat

Marko Polo – Hvalisavac kojem čovječanstvo duguje milijune

Njegova preuveličavanja potaknula su Talijane da, prema njegovu srednjem imenu Emilio, nazovu novu riječ – milijun.

U Veneciji je 8. siječnja 1324., nakon burnog života, preminuo Marko Polo, čovjek za čije se mjesto rođenja i danas “otimaju” Venecija i naša Korčula. Sigurna je samo godina kad je došao na svijet, 1254., a na Markovo korčulansko rođenje upućuje jedan dokument iz 15. stoljeća, po kojem je obitelj Polo podrijetlom iz Dalmacije.Taj istraživač i putopisac, koji je među prvim Europljanima došao do Kine, pa čak i do današnjeg Mijanmara i Vijetnama, ostavio je čovječanstvu i jednu novu riječ – “milijun”. Kažu, naime, da je po povratku u Veneciju, pričajući svoje doživljaje, toliko preuveličavao činjenice, opise i brojke, da tadašnji brojčani pojmovi nisu bili dostatni. Jer, u to doba još nije postojao izraz “milijun”, nego se govorilo tek “tisuću tisuća”. Tako su Markovu grandomaniju povezali s njegovim srednjim imenom Emilio i od njega izveli kovanicu “emilioni”, iz čega je kasnije nastao talijanski “milione”, odnosno milijun.

U Kini ostao 17 godina

Slavu Marku Polu utrli su njegov otac Niccolo i stric Matteo, trgovci s Istokom, koji su od 1261. do 1269. putovali u Kinu. Išli su unutrašnjošću Azije, u pratnji izaslanstva koje je perzijski kan Hulagu poslao k mongolskom Kublaj-kanu, a potonji je tada stolovao u Pekingu. Iz Kine su se Markov otac i stric vratili kao Kanovi izaslanici papi. Nosili su papi pismo u kojem ga Kan moli da mu pošalje učene ljude koji bi širili zapadna znanja u njegovu carstvu. Krenuvši 1271. natrag u Kinu s papinim odgovorom, Markovu ocu i stricu te dvama dominikancima priključio se i Marko. Nakon četiri godine putovanja stigli su 1275. Kublaj-kanu, koji je tada i Marka dobro prihvatio i počastio ga naslovom svojega pouzdanika.

Marko Polo ostao je u Kanovoj službi čitavih 17 godina. Za to vrijeme proputovao je mnoge krajeve i upijao podneblja, običaje i jezike tamošnjih naroda. Prilika za povratak ukazala se 1292. godine. Pridružili su se pratnji mongolske princeze koja je krenula na put kao nevjesta za perzijskog kana Arghuna. U Veneciju su se Marko i njegovi vratili 1295. Kao što vidimo, prvo putovanje u Kinu njegova oca i strica trajalo je osam godina, sljedeće putovanje skupa s Markom upola kraće, a povratak “svega” tri godine. Za usporedbu, danas se zrakoplovom od Venecije do Pekinga leti deset sati i 14 minuta!

Već tri godine nakon putešestvija i “privremenog rada” u Kini, Marko je zarobljen nakon sukoba mletačkih i genoveških brodova pokraj Korčule. Dok je sjedio u zarobljeništvu, kratio je vrijeme pričajući doživljaje s Istoka prijatelju Rustichellu iz Pise. On ih je na francuskom prenio na papir, u knjizi “Knjiga svjetskih čuda”, poslije poznatoj skraćeno kao “Milijun”.

Markove spoznaje o zemljama koje su Europljanima tada bile gotovo potpuno nepoznate, poslužile su za izrade zemljopisnih karata, a njegove priče poticale su pustolove iz Genove, Španjolske i Portugala da potraže pomorske putove prema Dalekom istoku.

Njemu u čast nazvali ovce

Inače, osim “milijuna”, ime Marka Pola nose venecijanska zračna luka, podvrsta ovaca Marko Polo (lat. Ovis ammon polii) opisana prilikom njegova prelaska planine Pamir, ali i mnoga plovila. Tako je po Marku bio nazvan jedrenjak sagrađen 1851., prvi brod koji je oplovio svijet za manje od šest mjeseci, a i danas u Jadranu plovi poznati veliki trajekt Jadrolonije “Marko Polo”, sagrađen u Francuskoj i porinut 1972., kojeg je naša tvrtka kupila 1988.

Izvor: vecernji.hr

SAD: Većina osoba s prezimenom Washington su Afroamerikanci

Ime Georgea Washingtona neodvojivo je od Amerike, ne samo zbog nacionalne povijesti, već i zbog toga što je njegovim imenom nazvano nebrojeno ulica, zgrada, gradova i … ljudi.

Ogromna većina osoba koje nose prezime Washington su Afroamerikanci. Tijekom prošlog popisa stanovništva u SAD-u je bilo 163,036 osoba s prezimenom Washington, a čak 90 posto njih su crnci, prenosi Hina. George Washington rođen je na današnji dan, 22. veljače 1732. godine.

Priča o tomu na koji je način Washington postalo “najcrnje prezime” počinje pričom o ropstvu i američkom Građanskom ratu, nakon kojega su svi crnci dobili pravo na dignitet vlastita prezimena. Nakon toga su, prepostavljaju povjesničari, brojni crni robovi, pošto su postali slobodni, odabrali upravo prezime Washington. George Washington, prozvan “ocem nacije” u to je vrijeme, iako mrtav već 60 godina, uživao veliko poštovanje i bilo je dobro poznato da je oslobodio svoje robove.

Drugo “najcrnje” američko prezime je Jefferson sa 75 posto, ali je zanimljivo je da je među Lincolnima samo 14 posto Afroamerikanaca.

Izvor: http://metro-portal.hr

Kamikaze

Kamikaze (jap.: božanski vjetar) – naziv je za japanske pilote-samoubojice u II. svjetskom ratu koji su se avionima, često punim eksploziva, zaletavali na američke ratne brodove. Kamikaze su bili isključivo dobrovoljci, a prvi je bio pilot Teranči koji se 14.4.1944. zaletio na jedan američki torpedo lansiran na japanski brod u konvoju i spriječio pogodak. Prvi organizirani napad kamikaza izvršen je 25.10.1944. prilikom američkog iskrcavanja na Filipine. U toku rata Japanci su upotrijebili 2550 kamikaza, od kojih je 474 ili 16,3% pogodilo cilj. Ukupno su u tim napadima potopljena 34 američka broda, a oštećeno ih je 268.

Bijeg iz gulaga – novo u kinima

Epska priča o preživljavanju, solidarnosti i neslomljivoj ljudskoj volji!
Koristeći noćnu mećavu kao zaklon, sedam zatvorenika uhvaćenih u Staljinovu vladavinu terora bježe iz sovjetskog Gulaga 1940. godine. Sada su slobodni ali gotovo sigurno mrtvi ljudi. Mala je vjerojatnost da će pronaći sklonište, a područje koje moraju prijeći nemilosrdno je. S malo hrane i opreme i bez ikakvoga znanja o tome gdje se nalaze ili kamo idu, kreću na putovanje koje će biti prožeto nezamislivim teškoćama i dramom. Gonjeni primitivnim, životinjskim instinktima za preživljavanjem i strahom, te oslanjajući se na svoje ljudske osobine samilosti i povjerenja, proživljavaju duboka, mračna, tjeskobna i ekstatična iskustva koja ih zauvijek mijenjaju. Cijelim se putem drže samo jednog pravila – nastavi dalje, nastavi dalje, nastavi dalje…

Izvor: blitz-cinestar.hr

Ukradena statua Tutankamona

Osamnaest predmeta velike umjetničke, povijesne i arheološke vrijednosti, među kojima i statua faraona Tutankamona, ukradeno je iz Egipatskog muzeja u Kairu, objavio je u nedjelju zamjenik egipatskog ministra kulture i glavni arheolog Zahi Hawass.

Među ukradenim predmetima je statua Tutankamona od pozlaćenog drva iz razdoblja Osamnaeste dinastije te njegova bista. Nestala je i statua faraona Ehnatona, statua kraljice Nefertiti, poprsje princeze iz Amarne, potom manji kip pisara iz Amarne, 11 manjih statua koje su se nalazile u sarkofagu moćnoga egipatskog dvorjanina iz Osamnaeste dinastije – Juje te njegov talisman u obliku skarabeja.

Krađa je otkrivena tijekom pregleda muzejskih prostorija, a pretpostavlja se da su predmeti odneseni 28. siječnja, kada su kradljivci iskoristili veliki revolt Egipćana u središtu Kaira.

U Egipatskom muzeju, smještenom na glavnom trgu Tahriru, čuva se najveća kolekcija drevnih egipatskih antikviteta na svijetu. Ima preko 136.000 izloženih eksponata, i još stotine tisuća drugih u podzemnim skladištima.

Izvor: www.rtl.hr

Kviz znanja – 8. razred – Hrvatska u prvoj Jugoslaviji

Kviz znanja – 7. razred – Hrvatski narodni preporod i pojava modernih nacija u Europi

Potres u Zagrebu 1880. godine

Bilo je rano jesenje jutro i mnogi su Zagrepčani još spavali kad se tog 9. studenoga 1880. u 7 sati, 3 minute i 3 sekunde tlo uz tutnjavu strahovito zatreslo. Potres od 6,3 po Richteru, kojemu je epicentar bio u utrobi Medvednice, poharao je Zagreb i gotovo nijedna zgrada nije prošla netaknuta. Srećom u nesreći, samo je jedna osoba poginula, a 29 ih je teško ozlijeđeno.

Zagreb je u 19. stoljeću još bio mali srednjoeuropski grad, ali u drugoj polovici stoljeća počeo se ozbiljnije povećavati i stvarali su se temelji za život modernog srednjoeuropskog grada. Godine 1880. imao je 30.830 stanovnika, a upravo te godine dovršena je palača današnje HAZU na Zrinjevcu.

Nakon prvog i glavnog udara potresa 7. studenoga, zavladala je prava panika. Obično se navodi podatak da je u prva 24 sata nakon potresa na Glavnom kolodvoru prodano 3800 putničkih karata svima koji su bježali glavom bez obzira, znači više od desetine stanovništva! A tko zna koliko ih je otišlo zaprežnim kolima, kočijama i pješice. Mnogi su se trajno preselili u Beč, Graz, Maribor, Celje, Ljubljanu, Trst i niz manjih gradova i mjesta.

Grad je ustanovio povjerenstvo koje je zapisalo:

“Ne računajući crkve, kapele i velike državne zgrade, nastradalo je od potresa 485 kuća u tolikoj mjeri, da će troškovi popravka daleko premašiti godišnji dohodak tih kuća… U svemu, oštećeno je u Zagrebu 1758 kuća, ne računajući ovamo kuće, koje nisu povjerenstvu prijavljene. Za popravak oštećenih kuća morat će se izdati najmanje dva milijuna forinti.”

Međutim, “voljeni” car i kralj Franjo Josip donirao je tek 20.000 forinti, čime se moglo obnoviti jedva nekoliko kuća!

Kako nije uvijek svako zlo samo za zlo, potres je bio prigoda da se Zagreb sagradi još ljepši. Glavni simbol toga je temeljita obnova katedrale, koja je gotovo iznova sagrađena. Jer, potres je srušio svodove, zdrobio oltare, probio pod i oštetio zvonik. Godine 1906. ponosno je zasjala današnja neogotička katedrala za 5000 ljudi, sagrađena po nacrtima F. Schmidta i pod vodstvom Hermanna Bolléa.

I ovih dana, kad se opet trese oko Zagreba, svi su uvjereni da je samo pitanje kada će opet, a ne hoće li, Zagreb pogoditi jak potres. No, danas je većina zgrada od armiranog betona, pa je za vjerovati da će posljedice biti mnogo manje. Ipak, stručnjaci upozoravaju – treba graditi što kvalitetnije, poštivati propise te redovito raditi i dinamičke, a ne samo statičke proračune.

Izvor: vecernji.hr

Kviz znanja – 6. razred – Hrvatska u ranom srednjem vijeku

Napušteni gradovi – gdje su nestale nekadašnje metropole?

Diljem svijeta nalaze se antički gradovi koje je progutala zemlja. Njihove ostatke danas obilaze turisti, a arheolozima zadaju mali milijun pitanja. Gdje i zašto su nestali nekad najmoćniji gradovi? Iako neke odgovore nikada nećemo dobiti, nekadašnja središta civilizacije zaslužuju da ih se prisjetimo.

Teotihuacan
Niti dan danas nije poznato kako se zvala civilizacija koja je osnovala Teotihuacan, kojim se jezikom koristila ni zašto je grad propao. Nedavno su pronađene podzemne komore i tuneli koji bi mogli dati nove odgovore o svojedobno najvećem trgovinskom i kulturnom središtu Srednje Amerike. Pretpostavlja se je Teotihuacan bila prava metropola s oko 200.000 stanovnika, osnovana 600. prije Krista koja je trajala oko 1500 godina. Ime Teotihuacán gradu su dodijelili Azteci koji su oko 750. nakon Krista stigli u već napušten grad u kojem se nalaze dvije velike piramide – Piramida Mjeseca i Piramida Sunca.

Pompeji
Vjerojatno najbolji poznati primjer ovisnosti civilizacije o blagonaklonosti prirode. Nekadašnje mediteransko središte u potpunosti je uništila erupcija vulkana Vezuv koja se dododila 24. kolovoza 79. nakon Krista i koja je izbrisala 700 godina staru, iznimno naprednu metropolu. Ostaci Pompeja otkriveni su tek u 18. stoljeću.

Babilon
Antički grad u Mezopotamiji bio je gotovo 2000 godina središte raznih ratova, seobe naroda te političkih i kulturnih promjena. U Babilonu su se nalazili poznati Viseći vrtovi (jedno od sedam svjetskih čuda), a pod vladavinom Aleksandra Velikog u gradu je procvalo obrazovanje. Nakon njegove smrti, grad je podijeljen i izmučen brojnim ratovima, dok se stanovništvo postupno počelo iseljavati. Babilon se danas nalazi sto kilometara južno od Bagdada.

Kartaga
Svojedobno najbogatiju metropolu Sredozemlja Rimljani su željeli pokoriti pod svaki cijenu u tri Punska rata što su na kraju i uspjeli 146. prije Krista. Na području grada živjelo je i radilo oko pola milijuna ljudi, a zbog povoljnog strateškog položaja, Kartaga je nadzirala trgovinu i trgovačke rute cijelog Sredozemlja. Rimljani su opljačkali i zapalili grad (navodno je gorio 17 dana i noći), a konačan pad Kartaga je doživjela dolaskom Arapa. Ruševine su danas turistička atrakcija u predgrađu Tunisa.

Karakorum
Glavni grad Mongolskog Carstva za vrijeme i nakon vladavine Džingis kana bio je značajno političko i vjersko središte. Međutim, Karakorum je propao nakon svega 200 godina postojanja. Godine 1388. pokorili su ga i uništili Kinezi. Svi pokušaji obnove završili su bezuspješno. Prije otprilike 60 godina arheolozi su počeli s otkapanjima i pronašli raskošnu palaču sina Džingis kana.

Izvor: http://metro-portal.hr

Kviz znanja – 7. razred – Svijet i Hrvatska u osvit modernog doba; Europa od Francuske revolucije do Bečkog kongresa

Kviz znanja – 8. razred – Versajski poredak i totalitarni režimi između dva rata

Rasvijetljen misterij eksplozije u tunguškoj tajgi

Nakon 102 godine od pada nepoznatog nebeskog tijela na tungušku tajgu ruski su znanstvenici napokon dokazali kako nije bila riječ o meteoritu, već o kometu.

Znanstvenici su pregledali ostatke tijela koristeći poseban instrument GPR, kojim su utvrdili da je u tungušku tajgu nedvojbeno pao komet.

‘Misteriozni’ događaj se zbio 30. lipnja 1908. godine, a svjedoci su ispričali da su na nebu ugledali ogromnu kuglu koja je ‘prošišala’ uz ogromnu buku i svjetlost te se srušila na šumu između dviju rijeka Kimchu i Hushmo. Eksplozija je uzrokovala jak potres koji su zabilježile sve seizmološke postaje na svijetu, a jeka eksplozije se čula 800 kilometara od mjesta pada.

Također je uništeno više od 2.100 kilometara četvornih šume, a u promjeru 200 kilometara razbijeni su prozori na nekim kućama. Ubrzo nakon pada ‘nepoznatog tijela’ započela je i magnetska oluja koja je trajala pet sati.

Prva ekspedicija na terenu 19 godina nakon događaja

Zanimljivo je da je prva ekspedicija na mjesto događaja poslana tek 1927. godine, a znanstvenici tada nisu pronašli krater koji je tzv. meteorit trebao ostaviti na površini! Bizaran je bio i podatak da je šuma koja je stradala u eksploziji ostala netaknuta u samom epicentru, pa su znanstvenici pretpostavili da je tzv. meteorit eksplodirao prije nego što je udario o tlo.

Prvi pomaci u rasvjetljavanju ovog slučaja napravljeni su 2007. godine, kad je grupa talijanskih znanstvenika provela geološka istraživanja jezera Cheko i utvrdila da je tijelo sigurno palo na tom području.

Specijalni radar otkrio tajnu

Ove je godine ekspedicija Vladimira Aleksejeva iz Instituta za nuklearna istraživanja ponovno provela ispitivanja tla, ovaj put s radarom koji prodire 100 metara u tlo. Pregledavanjem kratera Suslov spoznali su kako je nastao udarcem nebeskog tijela o Zemlju, a u dubljim slojevima pronađeni su ostaci kometa – točnije, ‘manji’ dio kometa koji se odvojio od jezgre teške nekoliko milijardi tona.

Znanstvenici zato smatraju da je 30. lipnja 1908. godine Zemlju pogodila takozvana ‘repata zvijezda’ koju je slijedio rep dugačak nekoliko kilometara, a koji se sastoji od plinova nastalih otapanjem uslijed topline Sunca. Prilikom ulaska u atmosferu fragmenti kometa su se raspali i pali na Zemlju gdje su formirali više kratera, a ostatak kometa je izgorio u atmosferi i emitirao jako svjetlo koje se vidjelo na kilometre od mjesta pada, mišljenje je znanstvenika.

Izvor: www.net.hr

Kviz znanja – 6. razred – Europa i Sredozemlje nakon seobe naroda; Feudalno društvo

Proslava 10.000-te godišnjice nastanka Jerihona

Palestinci su proslavili 10.000-tu godišnjicu utemeljenja grada Jerihona, oaze na Zapadnoj Obali, koja se smatra jednim od najstarijih, a možda i je najstariji grad na svijetu.

Tom prigodom za posjetitelje je otvoren dio mozaika od 900 metara kvadratnih glavne kupaone jedne islamske palače iz 8. stoljeća. Nakon što je otkriven 30-ih godina prošlog stoljeća mozaik je bio prekriven platnom i pijeskom radi zaštite od sunca i kiše. Palestinski arheolog Hamdan Taha najavio je da će mozaik biti ponovno prekriven dok se ne nađe novac za stalnu zaštitu od vremena.

Jerihon se smatra jednim od najstarijih gradova na svijetu, a o tomu svjedoče ostaci naselja iz 9.000-te godine prije Krista i ostaci utvrda izgrađenih 7.000 prije Krista, što znači da su 4.000 godina starije od egipatskih piramida. Grad je druga najposjećenija destinacija na Zapadnoj Obali nakon Betlehema.

Zagrebačka uspinjača proslavila 120 godina

Zagrebačka Uspinjača, simbol Zagreba i nezaobilazna turistička atrakcija, proslavila je 120 godina.

Donji i Gornji grad prvi put su uspinjačom povezani 8. lipnja 1890. godine, a riječ je o najstarijem javnom prijevoznom sredstvu u Zagrebu, godinu starijem od konjskog tramvaja. Prva uspinjača bila je na parni pogon, a kabine su bile od drveta i obojene smeđom bojom. Današnja uspinjača ima dužinu pruge od 66 metara i visinsku razliku od 30,5 metara »savlada« za 55 sekundi, a u svojoj plavoj kabini na Gornji grad može prevesti 28 odraslih putnika.

Dok je još radila na paru, uspinjača je često znala stati ili pak uopće ne krenuti, pa su je Zagrepčani prozvali ‘zapinjača’, no sve promijenilo 1934. kad je dobila električni pogon. Pritom je važno istaknuti kako tijekom svojih 120 godina vožnje nije bilo nijedne nesreće, nijednog stradalog putnika i zato uvjerljivo nosi naslov najsigurnijeg javnoga prijevoznog sredstava.

Izvor: www.vjesnik.hr

Lincolnov Proglas o oslobođenju robova ide na dražbu

Očekuje se da će jedan od najvažnijih dokumenata u američkoj povijesti postići cijenu od milijun do 1,5 milijuna dolara.

Jedan od najvažnijih dokumenata u američkoj povijesti – proglas kojim su oslobođeni robovi na Jugu – bit će ponuđen na dražbi i očekuje se da će postići cijenu od približno milijun do 1,5 milijuna dolara, priopćila je aukcijska kuća Sotheby’s u New Yorku.

Kopiju Proglasa o oslobođenju robova, koja se prodaje 10. prosinca, potpisao je predsjednik Abraham Lincoln 1. siječnja 1863. usred Građanskog rata. Taj dokument, jedna od 19 kopija za koje se zna da postoje, prodaje obitelj Roberta Kennedyja ubijenog 1968. godine tijekom kampanje za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke.

Najmanje 14 kopija dokumenta nalazi se u raznim institucijama. Kennedyjeva kopija će prije aukcije biti izložena u Bostonu, Philadelphiji i New Yorku.

Izvor: http://metro-portal.hr

Njemačka okončava Prvi svjetski rat

92 godine nakon kapitulacije, Njemačka će u nedjelju (3.10.) i formalno okončati Prvi svjetski rat. Njemačka će naime platiti posljednju ratu ratne odštete i tako staviti točku na veliku katastrofu.

Njemačka će u nedjelju isplatiti posljednju tranšu svog duga za štetu počinjenu između 1914. i 1918. Radi se o rati od 69,9 milijuna eura, kojom će se u ovoj zemlji konačno (barem financijski) okončati poglavlje “Prvi svjetski rat”. Isplata ratnih reparacija regulirana je Sporazumom o dugovima iz Londona iz 1953. Ukupne ratne reparacije koje je Njemačka morala platiti dostigle su, preračunato, današnjih 300 milijardi eura.

Novac kojim su se do podmirivali troškovi isplaćivan je izravno iz državnog proračuna Savezne Republike Njemačke. Nakon kraja Prvog svjetskog rata, Njemačka je bila primorana da plati odštetu za razaranja i ratne troškove do kojih je došlo krivnjom zemlje koja je i pokrenula krvavi okršaj.

Posljednja rata ratnog duga

Isplata je pravno defirana Ugovorom iz Versaillea iz 1919. No, tijekom Drugog svjetskog rata, tadašnja Hitlerova Njemačka prekinula je isplatu dogovorenih rata. Nakon kraja Drugog svjetskog rata, Savezna Republika Njemačka obvezala se da će isplatiti veći dio postojeće odštete. I 1983. platila je sve do posljednje marke.

Preostalih 125 milijuna eura kamata, kako je bilo predviđeno Londonskim sporazumom iz 1953. Njemačka je trebala isplatiti tek u slučaju da se tadašnja Zapadna i Istočna Njemačka ujedine.

Nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja dviju njemačkih država, 1996. je Berlin počeo u ratama otplaćivati i zaostale kamate

U svijetu još postoji 12 ‘Berlinskih zidova’

Njemačka u nedjelju slavi 20. godišnjicu ujedinjenja, a stanovnici mnogih gradova diljem zemlje se na raznim svečanostima prisjećaju 3. listopada 1990. kada je područje nekadašnje Demokratske Republike Njemačke (DRNJ) pripojeno političko-pravnom sustavu Savezne Republike Njemačke čime je prvi put nakon Drugoga svjetskog rata Njemačka postala jedinstvena država.

Simbol podijeljene Njemačke bio je Berlinski zid čije je rušenje pridonijelo ujedinjenju države i padu komunizma. Međutim, vjetar promjena nije zahvatio cijeli svijet te mu snažno odolijeva još dvanaestak čvrstih zidova, od kojih su neki izgrađeni nakon prijelomne 1989.

Zapadna obala – betonski prijepor

Gradnju osam metara visoke ograde od betona, bodljikave žice čuvane senzorima i “tampon zonama” širokim do 60 metara, izraelska vlada odobrila je 2002., i do danas je dovršeno 58,3 posto. Međunarodni sud pravde je 2004. proglasio protuzakonitom tu ogradu koju Izrael smatra “sigurnosnom” u obrani od palestinskih napada. Za Palestince je to “zid apartheida” koji krši njihova ljudska prava i koji zapravo služi širenju izraelskog teritorija.

Sjeverna Irska – sukob dviju vjeroispovijedi

Takozvane “mirovne linije” počele su nicati prije 40 godina u Belfastu kao privremena mjera za sprječavanje sukoba između katoličke i protestantske zajednice. Iako su mjestimice do šest metara visoke ograde danas turistička atrakcija, one su simbol nasilja u Sjevernoj Irskoj, a zadnji dijelovi sagrađeni su lani u Belfastu nakon napetosti između dviju zajednica.

Saudijska Arabija – granica “high-tech”

Kako bi zaštitila najveće svjetske zalihe nafte, Saudijska Arabija svoju 9000 km dugu granicu štiti najusavršenijom ogradom u svijetu. Granicu Saudijci djelomice štite fizičkim zidom, a u manje naseljenim područjima nadziru je sateliti, kamere, radari, elektronički senzori, izviđački brodovi i drugo.

Španjolske enklave Ceuta i Melilla – “vrata u Europu”

Potkraj 90-ih godina Španjolska je odlučila podignuti ograde oko svojih enklava Ceute i Melille kako bi spriječila golem izbjeglički val iz Afrike. Razvukla je 8,2 km žičane ograde oko Ceute i 12 km oko Melille, a porast ilegalne imigracije u Španjolsku razlog je da je svaki zid povišen za šest metara. U ograde su ugrađene infracrvene kamere, spremnici sa suzavcem, senzori za buku i pokret i nadzorni tornjevi.

Cipar – podijeljeni otok

Zid sagrađen nakon rata 1974., na ničijoj zemlji, razdvaja tursku od grčke zajednice na otoku Cipru. Bodljikava žica duga je 180 km, a zelenu liniju nadziru mirovne snage UN-a. 2003. granica je napokon ponovno otvorena i omogućila je pripadnicima dviju zajednica komunikaciju nakon gotovo tri desetljeća razdvojenosti.

Pakistan-Iran – razdvojena zajednica pokrajine Balučistana

Iran je 2007. počeo graditi zid koji bi trebao spriječiti ilegalne aktivnosti kao što su krijumčarenje ljudi i robe, napose opijata. Međutim, neki tvrde da se tim zidom Iran štiti od ubacivanja islamističkih ekstremista. Zid bi u konačnici mogao biti 700 km dug i tri metra visok. Balučistanci žive s obiju strana i zid razdvaja tu zajednicu.

Rio de Janeiro – granica siromaštva

Od početka godine riodejaneirske vlasti grade zidove oko “favela”, sirotinjskih sklepanih nastamba na brežuljcima oko grada. Ukupno 13 favela bit će opkoljeno betonom od 80 cm do 33 metra visine i 14 km duljine. Cilj je spriječiti sirotinju da širi svoja naselja u okolne šume parka Tijuce, u svijetu jednog od najvećih prirodnih rezervata u gradskom okružju. Prava je svrha getoizirati siromašne i zaštititi bogate nastanjene između favela i mora, a neki navode da zid treba spriječiti i krijumčarenje droge.

Sjedinjene Američke Države – Meksiko, “operacija graničar”

Trećinu od 3200 km duge granice prema Meksiku američka vlada zaštitila je metalnim zidom, za što je potrošila 2,5 milijarde dolara kako bi spriječila ulazak ilegalnih imigranata iz Meksika i Srednje Amerike. Gradnja je počela 1991., a 1994. SAD je pojačao nadzor “operacijom graničar”. Meksičko povjerenstvo za ljudska prava navodi da je zbog visokih temperatura u pustinji više od 5600 ilegalnih imigranata poginulo pokušavajući prijeći granicu. Zid je nova zapreka jer mjestimice ima tri metalne ograde, prosječne visine četiri do pet metara.

Indija – Pakistan – nemirna granica

Zidovi, bodljikava žica i barikade protežu se polovicom od 2900 km duge granice između Indije i Pakistana. Indija je ogradu počela graditi potkraj 80-ih u svojim državama Pandžabu i Radžastanu i kani ju protegnuti duž cijele granice kako bi se zaštitila od terorističkih napada. Granica u bogatoj pokrajini Kašmir zaštićena je i velikim brojem mina.

Granica između Sjeverne i Južne Koreje – ostatak Hladnog rata

Demilitarizirana zona između Sjeverne Koreje i Južne Koreje možda je najbolje čuvana granica na svijetu. Pojas širok četiri i dug 250 km nastao je 1953., kad su dvije Koreje proglasile primirje u ratu u kojem je poginulo tri milijuna ljudi. Čak i danas granica ostaje relikt Hladnog rata i simbol pritajene napetosti na Korejskom poluotoku.

Zapadna Sahara – “zid sramote”

Marokanci i narod Zahravi spore se zbog područja Zapadne Sahare od 1976., kad se povukla do tada okupacijska Španjolska. 1980. Marokanci su počeli graditi zid u pustinji, službeno radi obrane od Fronte Polisario, pokreta koji želi neovisnost od Maroka. Dovršena 1987., ograda je zbroj od šest različitih obrambenih zidova duljih od 2700 km, podignutih od smjese pijeska i kamena, bodljikave žice, rovova i mina. Udruge za ljudska prava nazivaju ga “zidom sramote” zbog protupješačkih mina.

Botsvana-Zimbabve – sanitarni zid

Sigurnosna ograda uspoređuje se s onom na Zapadnoj obali, ali podignuta je u sanitarne svrhe. Oko dva metra visoka bodljikava žica proteže se duž 500 km kojom botsvanska vlada želi spriječiti širenje slinavke i zaštititi svoja stada. Na tisuće grla bilo je usmrćeno zadnjih godina u Botsvani zbog širenja epidemija, što je velik gubitak za državu u kojoj je stočarstvo drugi izvor prihoda iza dijamanata. Zimbabve tvrdi da se ogradom susjedna zemlja štiti od ilegalne imigracije iz Zimbabvea, teško pogođena hiperinflacijom i 90-postotnom nezaposlenošću. Ograda zapravo do danas nije elektrificirana i nije velika zapreka imigraciji.

Izvor: http://metro-portal.hr

Byzantion, Lenjingrad, Manna-Hatta – kako su gradovi mijenjali imena

Gradovi koje danas zovemo poznatim imenima, poput Istanbula i New Yorka, kroz povijest su preimenovani nekoliko puta.

Nikad se nije kasno vratiti korijenima… indijski grad Bombaj tako je nakon 500 godina postao Mumbai, a političke promjene zaslužne su za šarolika imena brojnih metropola. Saznajte kako su neke od njih s vremenom mijenjale službene nazive.

Istanbul
Istanbul ima vrlo bogatu povijest pa nije ni čudo što se u skladu s tim često mijenjalo i ime grada koji je star gotovo 3000 godina. Grci su ga prvo nazvali “Byzantion”, odnosno Bizant da bi ga car Konstantin I. preimenovao u Drugi Rim, Novi Rim i Konstantinopol. Carigrad je slavenski naziv istog grada, od riječi car što je slavenski oblik za latinsku riječ caesar. Ime Istanbul prvi puta se počelo spominjati u 10. stoljeću u armenskim i arapskim izvorima, a u 15. stoljeću prihvaćen je u vjerskim krugovima (Istam-Bol). Od 1930. Istanbul je službeni naziv grada.
Sankt Peterburg
Biser Rusije osnovao je car Petar Veliki početkom 18. stoljeća. Navodno grad nije nazvao po sebi nego prema apostolu Petru u duhu uvođenja zapadnjačkih vrijednosti u carsku Rusiju. Na početku Prvog svjetskog rata Rusi su se ipak odlučili vratiti korijenima te su grad preimenovali u Petrograd. Deset godina kasnije odlučili su se za ime Lenjingrad kako bi iskazali čast preminulom Vladimiru Lenjinu. Padom Sovjetskog Saveza gradu je vraćeno prvotno ime – Sankt Peterburg.

Ho Ši Min
Izvorno selo plemena Khmer, koje ga je zvalo Prei Nokor (Selo u šumi), pokoreno je 1700. i preimenovano u Saigon po istoimenoj rijeci koja prolazi današnjom metropolom. Najveći grad u Vijetnamu naziv Saigon nosio je do 1975. kada je došlo do ujedinjenja sjevernog i južnog Vijetnama. Današnje ime grad je dobio po vijetnamskom revolucionaru i državniku Ho Ši Minu.

New York City
Prve nizozemske obitelji naselile su se na područje današnjeg New Yorka u 17. stoljeću. Svoj novi dom, kojeg su indijanci zvali Manna-Hatta, nizozemski doseljenici prozvali su New Amsterdam. Grad su 1664. osvojili Englezi i dodijelili mu današnje ime New York, u čast bratu engleskog kralja, vojvode od Yorka.

Volgograd
Grad u Rusiji na rijeci Volgi imao je tragičnu ulogu u Drugom svjetskom ratu. U njemu se, naime, krajem 1942. održala jedna od najvažnijih bitaka rata, tzv. Staljingradska bitka u kojoj je zaustavljeno napredovanje snaga nacističke Njemačke. Iako je preko 700.000 ljudi u gradu izgubilo život, tadašnji Staljingrad stekao je status grada heroja SSSR-a. Grad je osnovan 1589. pod imenom Caricin (žuti pijesak), 1925. preimenovan je u Staljingrad, a 1961. u Volgograd.

Mumbai
Indija se godinama trudi vratiti korijenima i vrijeme kolonijalizacije ostaviti daleko iza sebe. Nakon gotovo 500 godina, indijskoj metropoli Bombaj (portugalski naziv), je 1995. odlukom gradskog vijeća vraćeno izvorno ime Mumbai (po hinduskoj božici Mumbadevi). Sličnu promjenu prošli su i neki drugi gradovi – Kalkuta se od 2001. službeno piše Kolkata, Bangalore Bengaluru, a Madras je postao Chennai.

Izvor: http://metro-portal.hr

Fidipid je pretrčao oko 500 kilometara, 
a ne 42!

Slavni je Grk trčao po pomoć u Spartu i natrag, borio se i onda još u Atenu. Slali su ga svuda, isto onako kako se i danas najviše posla daje najmarljivijima.

Bitka na Maratonskom polju 12. rujna 490. pr. Kr. ostala je u povijesnom sjećanju najviše po glasniku Fidipidu, koji je pretrčao 42 kilometra i 192 metra od Maratona do Atene da javi vijest o grčkoj pobjedi, a onda umro od napora. Kako je poznato, njemu u čast na modernim se Olimpijskim igrama počevši od prvih, 1896. u Ateni, trči maraton kao najteža atletska disciplina. No, još uvijek se obično ispušta važan podatak – da nesretni Fidipid nije izdahnuo zbog ta 42 kilometra, koje danas trkači istrče za malo više od dva sata, nego zato što je u tri dana pretrčao blizu 500 kilometara. Imao je taj peh da je bio najbrži među grčkim vojnicima, dapače, bio je profesionalni trkač, pa su svuda slali njega. Uostalom, nešto slično svakodnevno se događa i danas, kad se onima koji najbolje, najbrže i najradije rade, daju novi i novi poslovi, a lijenčine (za istu plaću) bivaju pošteđene…

Sama bitka kod Maratona bila je prekretnica u grčko-perzijskim ratovima jer je pokazala da Perzijanci nisu nepobjedivi. Te 490. prije Krista perzijska je vojska bila spremna za daljnje proširivanje teritorija prema Europi. Velike su perzijske snage pristale izvan Atene kod Maratonskog polja i spremile se za napad. Atenjani, brojčano mnogo slabiji, očajnički su vapili za spartanskom pomoći.

Atenski su zapovjednici poslali Fidipida da otrči u Spartu moliti za pomoć. Put od čak 220 kilometara bio je brdovit i surov, a Fidipid je trčao oko 36 sati. Sparta se složila da pomogne, ali su rekli, u skladu s religijskim propisima, da neće doći do polja dok mjesec ne bude pun. Takvo bi čekanje prepustilo Atenjane da se sami bore s Perzijancima. Fidipid je otrčao natrag (opet više od 220 kilometara!) da javi kako od pomoći neće biti ništa. U međuvremenu je mala atenska vojska, a s njom i Fidipid, pješačila do Maratonskog polja kako bi se pripremili za bitku.

Iako je Perzijanaca bilo četiri puta više, na kraju ih je poginulo 6400, a Atenjana samo 192. Preostali su se Perzijanci uputili na more i zaplovili južno, prema Ateni, kako bi napali grad prije nego što atenska vojska bude mogla ponovno ondje zauzeti položaje.

Fidipidu je opet zapovijeđeno da otrči u Atenu, donese vijest o pobjedi te upozori građane na dolazak perzijskih brodova. Iako je bio umoran od trčanja u Spartu i natrag te borbe, noseći težak oklop, Fidipid je napravio ono što se od njega tražilo. Dotrčao je do Atene za otprilike tri sata, predao poruku i nedugo nakon toga umro od iscrpljenosti.

A što je bilo s Atenjanima? Sparta i ostali grčki polisi napokon su stigli u pomoć pa su Perzijanci poraženi i drugi put.

Izvor: vecernji.hr

U nizozemskom arhivu nađena najstarija dionica na svijetu

Dionicu je davne 1606. izdala Nizozemska istočnoindijska kompanija (VOC – Vereenigde Oost-Indische Compagnie), prva tvrka na svijetu koja je izdala dionice, i koju povjesničari smatraju prvom svjetskom korporacijom.

Dionica VOC-a, tvrtke osnovane za trgovinu s kolonijama u Nizozemskoj Istočnoj Indiji (danas Indonezija), starija od četiri stoljeća, nađena je u sjeverozapadnom nizozemskom gradu Hoornu, a pripadala je stanovniku obližnjeg grada Einkhuzena. U arhivu ju je našao jedan student povijesti. Bit će izložena u muzeju Westfries.

Datum na dionici je 9. rujan 1606., kad je njezin vlasnik Pieter Harmensz platio zadnju ratu cijene dionice od 150 nizozemskih gildera.

Ujedinjena istočnoindijska kompanija u početku je imala teškoća s protokom novca pa je prve dividende na inzistiranje dioničara isplatila tek 1610., dijelom u novcu, a dijelom u začinima, koji su tad bili vredniji od zlata. Pieter Harmenz umro je 1638., a dionicu je oporučno ostavio svojoj udovici i njihovoj kćeri po imenu Ada. Na pronađenoj dionici su zabilješke o isplati dividenda sve do 1650.

Izvor: vecernji.hr