18. studeni – Dan sjećanja na Vukovar

Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1999. Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode.
Kolona sjećanja na VukovarObljetnice su prigode da se prisjetimo na neke trenutke i događaje koje su se zbile u povijesti nekog vremena. Prije dvadeset i šest godina, 18. studenoga 1991. nakon tromjesečne opsade i gotovo potpunog uništenja grada, prestao je otpor hrvatskih branitelja u Vukovaru.
Tužna statistika govori da je tijekom borbi i nakon ulaska srpskog okupatora u grad poginulo oko 550 branitelja i 1700 civila, oko 8000 Vukovaraca bilo je odvedeno u srbijanske logore, dok ih se još oko 800 vodi na popisu nestalih. Iz grada je prognano i sve nesrpsko stanovništvo. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja i jedan od najvećih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Bitka za Vukovar počela je 24. kolovoza. Bivša JNA zajedno s paravojnim srpskim snagama postupno je dovlačenjem novih snaga stvarala obruč oko grada. Planirali su Vukovar zauzeti u svega nekoliko dana. Međutim, kako im to unatoč velikim žrtvama nije uspjelo, vrh JNA iz Beograda odlučio je formirati posebnu operativnu grupu kojoj je cilj bio osvajanje Vukovara. S tim ciljem je iz Beograda upućena elitna Prva gardijska oklopna brigada, angažiran je i veći dio snaga Novosadskog korpusa te nekolicina drugih brigada iz Srbije.

Vodotoranj VukovarMeđutim, unatoč tako brojnim postrojbama, vukovarski branitelji i dalje su čvrsto držali crte obrane. Tada JNA kreće sa strahovitim granatiranjem grada i topničkim napadima. Grad se zasipa s tisućama granata, u napadima sudjeluju i zrakoplovi bivše JNA. Kroničari bilježe da je, primjerice, 14. rujna bio dan »kada se nebo otvorilo«. Zrakoplovi su bombardirali Vukovar desetak puta dok istodobno grad napada i oko stotinjak tenkova. Stanovništvo i branitelji žive u podrumima, bez struje, vode i telefonskih veza. Međutim, unatoč tako teškim uvjetima, branitelji dva dana kasnije, kada je zabilježeno čak 26 zračnih napada, zaustavljaju tu ofenzivu istodobno uništavajući 34 tenka. U drugom dijelu rujna Trpinjska cesta postat će i groblje srpskih tenkova.
Suočena sa svojom nemoći i brojnim žrtvama, bivša JNA kreće u listopadu s novim snagama. Angažirala je oko 45.000 vojnika i počinje grad zasipati s više od 7000 granata dnevno. Grad postupno postaje skelet. Granatira se i vukovarska bolnica, ranjenici i operacijske dvorane premještaju se u podrum.
Međutim, ni ta akcija nije dala rezultata. Oko 1800 branitelja Vukovara i dalje su čvrsto držali svoje položaje.
Suočeni s neočekivanim zastojem u osvajačkim planovima, vrh bivše JNA i tadašnje srbijansko vodstvo donose odluku da se Vukovar mora zauzeti pod svaku cijenu. Početkom studenog srpske postrojbe započinju napade svim raspoloživim sredstvima. Grad zasipaju s tisućama granata, svakodnevno ga napadaju iz zraka te s Dunava.

vukovar Oni koji su bili tada u Vukovaru govore o pravoj kataklizmi. Međunarodna zajednica, unatoč upozorenjima kako se radi o humanitarnoj katastrofi i ratovanju protiv ratnih pravila, ne reagira. Na kraju, 14. studenoga, JNA uspijeva razdvojiti hrvatske snage u Vukovaru od onih iz Borova Naselja. Iscrpljeni, izmoreni i bez streljiva, hrvatski branitelji sljedećih dana postupno prestaju s organiziranom obranom.

U Beogradu su nakon okupacije grada upriličili primanje i proslavili »oslobođenje« Vukovara dodijelivši »zaslužnima« i odličja. Međutim, bila je to Pirova pobjeda. Dok su malobrojni vukovarski branitelji tri mjeseca vezali za sebe najelitnije srpske postrojbe, Hrvatska je dobila prijeko potrebni predah kako bi organizirala svoju obranu. Već potkraj te 1991. Hrvatska vojska brojila je oko 200.000 ljudi i bila je sposobna i za ofenzivne operacije, što je i učinila oslobađanjem znatnih dijelova zapadne Slavonije. K tomu, žestoki otpor vukovarskih branitelja dizao je moral i samopoštovanje u ostalim dijelovima zemlje.
Herojstvo Vukovara udarilo je temelj za kasnije vojne pobjede hrvatskih snaga koje su dovele do potpunog oslobađanja zemlje. Zbog svega toga Vukovar je postao simbolom oko kojeg se okuplja cijela nacija.

18. listopad – Hrvatski i svjetski dan kravate

ArenaKravata, sveopći simbol uglađenosti i kultiviranosti, vezuje se uz Hrvate. Oni, istina kravatu nisu “patentirali”, ali su je, kao modni detalj, u 17. stoljeću raširili po Europi, tako da je pod hrvatskim imenom postala, i do danas ostala, nezaobilaznim modnim dodatkom.

Kakva je tri i pol stoljetna povijest kravate? Budući da je nakon turskih provala na hrvatskim prostorima formirana Vojna krajina, njezini su vojnici bili nepresušni izvor i za ostala europska bojišta. Oni su sudjelovali u njemačkom Tridesetogodišnjem ratu (1618-1648), a bili su prepoznatljivi po marami oko vrata, preteči današnje kravate. Od 1635. godine hrvatski vojnici služili su u Francuskoj, pa je godine 1667. ustrojena i posebna pukovnija “Royal Cravates”, koja je dobila ime po Hrvatima. Obični vojnici nosili su kravate od lanena platna, plemići od čipke ili muselina ili neke druge fine tkanine.

Ovi ovratni privjesci bili su dio bojne opreme Hrvata i neka vrsta raspoznavanja, jer u to doba još nije bilo vojničkih odora. Poznato je da je francuski kralj Luj XIV bio upleten i u tajne pregovore oko urote Zrinskih i Frankopana, kako bi Hrvatska došla pod francuski patronat.To je propalo, ali je “Kralj Sunce” počeo nositi kravatu, jer je kao muški modni ures bila mnogo jednostavnija za upotrebu i mnogo ljepša od dotadašnjih uškrobljenih visokih okovratnika. Kada je u to vrijeme najmoćnija okrunjena glava Europe stavila kravatu, bio je to korjenit zaokret u modnim trendovima. Dvor je, naime, uposlio vlastitog “kravatara”, koji je kralju svakog dana dostavljao nekoliko kravata, kako bi kralj mogao odabrati jednu, koja bi odgovarala prigodnom trenutku.

Kravata se brzo širila Europom. Nakon Francuza prihvatili su je Belgijanci i Nizozemci, a otuda je prešla na britansko otočje, što je bilo presudno za razvoj kravate. Potom je osvojila sve kontinente. Englezi su od kravate napravili pravi kult. Promijenili su načine njezina vezivanja i uzorke boje. Naime, do početka 19. stoljeća kravate su bile bijele, a Englezi su uveli šarolike, čime su postale pokazatelj nečijeg ukusa. Zatim je američki je proizvođač tekstila Jesse Langsdorf učinio revolucionarni iskorak jer je tkaninu izrezao u tri dijela i onda je opet sašio na način koji omogućuje lakše vezivanje, ali i industrijsku izradu. Talijani su dodali nove umjetničke elemente u izradi kravate kojim se naglašava individualnost osobe koja je nosi.

Iako postoji čak 85 teorijskih mogućnosti vezivanja čvora kravate, a tek desetak čvorova odgovaraja uobičajenim predodžbama simetrije i ravnovjesja, najpoznatiji je jednostavni i dvostruki “windsorski čvor” koji je afirmirao vojvoda od Windsora. Kad se radi o obliku, danas su u upotrebi kravate izdužena oblika (“oblik poluboce”), koje su i najpopularnije, zatim vrpce ili leptir-mašne, te tzv. ascot-kravate.

Razni izvori o hrvatskom podrijetlu kravate:

Francuska monografija Le grande histoire de la cravate (autor Francois Chaille), naklada Flammarion, Paris 1994., obrazlaže i izričito potvrđuje hrvatsko podrijetlo kravate.
Talijanska monografija Miss Cravatta, izdana 1996. u Comu, najpoznatijem europskom i svjetskom centru za proizvodnju kravata, pojavu kravate u Francuskoj nedvojbeno povezuje uz dolazak hrvatskih konjanika u vrijeme Louisa XIV.
Enciclopedia Britannica uz imenicu cravat navodi da je nastala od Crabate, Cravate, Croatian i pojavu kravate datiraju sa 1656. godinom.

Izvor: www.academia-cravatica.h