Na Badnjak 1914. puške su utihnule i ubijanje je zaustavljeno, a sve zbog nogometa!

Božićno primirje 1914U povijesti nogometa mnoge su utakmice označene kao velike, ali najveću su prije 102 godine na poljima Flandrije odigrali anonimni momci iz Velike Britanije i Njemačke koji nikada nisu postali nogometne zvijezde, štoviše mnogi od njih nisu živjeli dulje od nekoliko mjeseci nakon što je “sviran kraj”. Jer u tom je dijelu svijeta Prvi svjetski rat odnio 600.000 mladih života. No o jednoj se crtici koja se dogodila između bjesomučnih granatiranja danas govori s poštovanjem jer nogometna je lopta, barem na nekoliko dana, zaustavila neprijateljstva!

Puške su utihnule

Bio je to prvi Badnjak u Velikom ratu. U blatnjavim rovovima i vodi do koljena kod strateški važnog Ypresa na sjeveru Belgije ukopani Nijemci i Britanci čekali su novi okršaj. Noć prije bila je paklena, granate su sijevale na sve strane, obje su strane brojile na desetke mrtvih. Međutim, čim se počelo mračiti, s bijelom zastavom u rukama njemački vojnik prešao je preko ničije zemlje s ponudom o prekidu vatre.

– Nećemo do Božića pucati na vas, ako vi ne pucate na nas – glasila je ponuda.

Britanci su pristali, iskoristili su iznenadno primirje da s ničije zemlje pokupe 69 tijela svojih mrtvih suboraca i pokopaju ih. Isto su učinili i Nijemci sa svojim mrtvima. Napetu tišinu prekinula je pjesma, iz njemačkih rovova čulo se prvo tiho, a kako je noć odmicala, sve glasnije “Stille Nacht” (Tiha noć), a iz engleskih “Silent Night” (engleski prepjev iste pjesme) i led je razbijen. Neprijatelji su jedni drugima čitavu noć uzvikivali božićne čestitke, no vrhunac se dogodio dolaskom zore. Zaraćene strane predložile su sastanak na ničijoj zemlji i, čim se počelo razdanjivati, vojnici su počeli izlaziti iz rovova. Isprva su se na to sa nepovjerenjem odvažili tek rijetki, no kako su minute odmicale na ničijoj zemlji izmiješalo se na stotine “neprijatelja”.

– Izgledalo je potpuno ludo, međutim nismo pucali jedni na druge – napisao je stožerni narednik Clement Barker u svome pismu kući poslanom četiri dana nakon Božića 1914.

Christmas Truce 1914, as seen by the Illustrated London News.Isprva rukovanje i dijeljenje cigareta pretvorilo se u veliku božićnu proslavu. Plesalo se i pjevalo, a onda se niotkud pojavila prava nogometna lopta. Englezi su svoj gol napravili od ruksaka i kapa, a Nijemci su za vratnice iskoristili svoje kacige. Na polju s kojeg su samo nekoliko sati prije odnijeli svoje mrtve zaigrali su nogomet. Istovremeno, kilometar lijevo i kilometar desno ginule su na stotine britanskih i njemačkih vojnika.

– Na stotine mladića jurilo je tu loptu. Jednostavno smo bili sretni što nakon nekoliko mjeseci provedenih u rovu možemo potpuno slobodno trčati po polju – napisao je tada 18-godišnji Barker u pismu kući.

A završilo je 3:2 za njemačke vojnike, o čemu svjedoči pismo vojnika 133. Saxon divizije poslano redakciji Timesa.

Iako je pao dogovor da se preko Božića ne ratuje, primirje je potrajalo još nekoliko dana jer nitko nije htio prvi zapucati! Univerzalni jezik nogometa međutim nije se svidio svima.

Optuženi za izdaju

Zapovjednicima su se pušile uši kada su čuli za iznenadno primirje, taj je čin protumačen kao izdaja, odmah su letjele glave nižih časnika na tome dijelu bojišnice, čitave postrojbe su premještene. Zapisano je i kako je jedan njemački vojnik viknuo Englezima da ih zbog kazne smjenjuje pruska bojna i da se čuvaju, “jer Prusi ne prezaju ni od čega”. I takvo što se poslije više nikad nije ponovilo.

Šest kilometara duga bojišnica kod Ypresa samo nekoliko mjeseci poslije, u travnju 1915., zasuta je bojnim otrovom, koji je po gradu u kojem je prvi puta korišten i nazvan iperit. Na istom tom mjestu na kojem su 25. prosinca 1914. vojnici zaraćenih strana igrali nogomet, tisuće njihovih suboraca umrle se u najgorim mukama, s plikovima na koži i plućima.

U vrijeme kada je utakmica igrana, bila je zataškana jer vojnicima zaraćenih strana nije bilo dozvoljeno imati kontakt s neprijateljem, ali čitavo stoljeće poslije anonimni se junaci slave.

– Jedan od razloga zašto su igrali nogomet bio je i zato što nisu bili u mogućnosti komunicirati dobro zbog jezične barijere. To je za njih bio način da dijele nešto – kaže James Taylor, povjesničar Imperijalnog ratnog muzeja,

Križ YpresDanas na mjestu odigravanja utakmice koja je, barem na kratko, zaustavila rat stoji križ, a podno njega se u spomen na anonimne nogometne junake ne ostavlja cvijeće već – nogometne lopte.

Izvor: vecernji.hr

18. studeni – Dan sjećanja na Vukovar

Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1999. Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode.
Kolona sjećanja na VukovarObljetnice su prigode da se prisjetimo na neke trenutke i događaje koje su se zbile u povijesti nekog vremena. Prije dvadeset i šest godina, 18. studenoga 1991. nakon tromjesečne opsade i gotovo potpunog uništenja grada, prestao je otpor hrvatskih branitelja u Vukovaru.
Tužna statistika govori da je tijekom borbi i nakon ulaska srpskog okupatora u grad poginulo oko 550 branitelja i 1700 civila, oko 8000 Vukovaraca bilo je odvedeno u srbijanske logore, dok ih se još oko 800 vodi na popisu nestalih. Iz grada je prognano i sve nesrpsko stanovništvo. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja i jedan od najvećih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Bitka za Vukovar počela je 24. kolovoza. Bivša JNA zajedno s paravojnim srpskim snagama postupno je dovlačenjem novih snaga stvarala obruč oko grada. Planirali su Vukovar zauzeti u svega nekoliko dana. Međutim, kako im to unatoč velikim žrtvama nije uspjelo, vrh JNA iz Beograda odlučio je formirati posebnu operativnu grupu kojoj je cilj bio osvajanje Vukovara. S tim ciljem je iz Beograda upućena elitna Prva gardijska oklopna brigada, angažiran je i veći dio snaga Novosadskog korpusa te nekolicina drugih brigada iz Srbije.

Vodotoranj VukovarMeđutim, unatoč tako brojnim postrojbama, vukovarski branitelji i dalje su čvrsto držali crte obrane. Tada JNA kreće sa strahovitim granatiranjem grada i topničkim napadima. Grad se zasipa s tisućama granata, u napadima sudjeluju i zrakoplovi bivše JNA. Kroničari bilježe da je, primjerice, 14. rujna bio dan »kada se nebo otvorilo«. Zrakoplovi su bombardirali Vukovar desetak puta dok istodobno grad napada i oko stotinjak tenkova. Stanovništvo i branitelji žive u podrumima, bez struje, vode i telefonskih veza. Međutim, unatoč tako teškim uvjetima, branitelji dva dana kasnije, kada je zabilježeno čak 26 zračnih napada, zaustavljaju tu ofenzivu istodobno uništavajući 34 tenka. U drugom dijelu rujna Trpinjska cesta postat će i groblje srpskih tenkova.
Suočena sa svojom nemoći i brojnim žrtvama, bivša JNA kreće u listopadu s novim snagama. Angažirala je oko 45.000 vojnika i počinje grad zasipati s više od 7000 granata dnevno. Grad postupno postaje skelet. Granatira se i vukovarska bolnica, ranjenici i operacijske dvorane premještaju se u podrum.
Međutim, ni ta akcija nije dala rezultata. Oko 1800 branitelja Vukovara i dalje su čvrsto držali svoje položaje.
Suočeni s neočekivanim zastojem u osvajačkim planovima, vrh bivše JNA i tadašnje srbijansko vodstvo donose odluku da se Vukovar mora zauzeti pod svaku cijenu. Početkom studenog srpske postrojbe započinju napade svim raspoloživim sredstvima. Grad zasipaju s tisućama granata, svakodnevno ga napadaju iz zraka te s Dunava.

vukovar Oni koji su bili tada u Vukovaru govore o pravoj kataklizmi. Međunarodna zajednica, unatoč upozorenjima kako se radi o humanitarnoj katastrofi i ratovanju protiv ratnih pravila, ne reagira. Na kraju, 14. studenoga, JNA uspijeva razdvojiti hrvatske snage u Vukovaru od onih iz Borova Naselja. Iscrpljeni, izmoreni i bez streljiva, hrvatski branitelji sljedećih dana postupno prestaju s organiziranom obranom.

U Beogradu su nakon okupacije grada upriličili primanje i proslavili »oslobođenje« Vukovara dodijelivši »zaslužnima« i odličja. Međutim, bila je to Pirova pobjeda. Dok su malobrojni vukovarski branitelji tri mjeseca vezali za sebe najelitnije srpske postrojbe, Hrvatska je dobila prijeko potrebni predah kako bi organizirala svoju obranu. Već potkraj te 1991. Hrvatska vojska brojila je oko 200.000 ljudi i bila je sposobna i za ofenzivne operacije, što je i učinila oslobađanjem znatnih dijelova zapadne Slavonije. K tomu, žestoki otpor vukovarskih branitelja dizao je moral i samopoštovanje u ostalim dijelovima zemlje.
Herojstvo Vukovara udarilo je temelj za kasnije vojne pobjede hrvatskih snaga koje su dovele do potpunog oslobađanja zemlje. Zbog svega toga Vukovar je postao simbolom oko kojeg se okuplja cijela nacija.