Vrijeme došašća obuhvaća 4 nedjelje prije Božića, a prva nedjelja je najbliža blagdanu sv. Andrije apostola (30. XI.). Crkva u došašću posvješćuje velike događaje povijesti spasenja. U sjevernim krajevima naše domovine vjernici u vrijeme došašća rado dolaze na tzv. rane mise »zornice«
Riječ došašće dolazi od latinske riječi adventus (advenire = doći, dolaziti).
Vrijeme došašća dvojakog je značenja: vrijeme priprave za Božić, kada se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima na zemlju, i vrijeme iščekivanja drugoga Kristova dolaska, na svršetku svijeta.
Slavljenje došašća nastalo je po uzoru na korizmu. U Crkvi se najprije slavilo Kristovo uskrsnuće (svake nedjelje), a potom i godišnji blagdan Uskrsa, kojemu je prethodila priprava kroz korizmu. Slavljenje Božića u Rimu zasvjedočeno je sigurno već 25. prosinca 354. godine.
Neki vide početak slavljenja Došašća kod sv. Hilarija (Galija), koji oko 366. godine piše da se Crkva svake godine priprema kroz tri sedmice za Spasiteljev dolazak. Drugi opet vide početak došašća u odredbi koncila iz Zaragoze (Španjolska) 380. godine da od 17. prosinca nikomu nije dopušteno ni jednog dana izostajati od crkve, niti se skrivati po kućama, niti bosonog hodati, nego treba hitjeti u crkvu.
Godine 490. godine, biskup Perpetuus iz Toursa službeno proglasio Došašće pokorničkim vremenom u Franačkoj, naređujući post u tri dana svakog tjedna od 11. studenog (blagdan svetog Martina) do Božića. Ovo četrdesetodnevno vrijeme posta, slično Korizmi, originalno se nazivalo Quadragesima Sancti Martini (Četrdesetodnevni post svetog Martina). Čitanja prilikom euharistijskog slavlja uzimala su se iz Korizmenog vremena. Sv. Grgur iz Toursa (+ 594.) govori o pokorničkom vremenu od dana sv. Martina, 11. studenoga, do Božića, te o tri posna dana u tjednu. A koncil u Toursu (567) određuje da u samostanima treba postiti kroz mjesec prosinac, do Božića. Koncil u Mâconu (580) određuje da od dana sv. Martina do Božića (6 tjedana, kao i u korizmi) treba postiti svakog ponedjeljka, srijede i petka, te da se božanska služba treba slaviti kao u korizmi. Toga su se držali u galikanskoj (Francuska), mozarapskoj (Španjolska) i ambrozijanskoj Crkvi.
Vrijeme Došašća Rimske liturgije, koja se razvila stoljeće nakon one franačke crkve, nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. Kada je Crkva ujedinila liturgijsko vrijeme, nepokornička priroda rimskog Došašća bila je u sukobu sa dužom i pokorničkom praksom galskog Došašća.
U 13. stoljeću je postignut kompromis, koji je kombinirao post i pokornički karakter galskog običaja s misnim tekstovima i kraćim četverotjednim ciklusom rimske liturgije Došašća. Neki su u 4 nedjelje priprave za Božić simbolično vidjeli 4 tisuće godina od Adama do Krista. Liturgija Došašća ostala je nepromijenjena sve do II. Vatikanskog koncila, koji je uveo manje izmjene kako bi jasno odredio duh korizmenog i vremena Došašća. Nekada je došašće bilo obilježeno postom u određene dane, a Badnjak postom i nemrsom. Danas nema više tih obveza, ali nema ni zabrane. Crkva u vrijeme došašća skreće pažnju na slušanje i razmatranje riječi Božje i na djela ljubavi prema bližnjima.
Slavljenje došašća sigurno je zasvjedočeno u svitku iz Ravene iz prve polovice 5. stoljeća, koji sadrži 40 pripravnih molitava za slavljenje Božića; vjerojatni autor mogao biti sv. Petar Krizolog (+ 450.).
S prvom nedjeljom došašća počinje i nova crkvena liturgijska godina. Pokušaji nekih papa da i građanska godina započne s prvom nedjeljom došašća, ili s Božićem, ili s utjelovljenjem Sina Božjega, 25. ožujka, kada je nekada započinjala i stara rimska godina, a držalo se da je tog datuma i Isus umro na križu, bili su kraćeg daha i nisu uspjeli istisnuti poganski početak godine, 1. siječnja. I Crkva je to morala prihvatiti.
Kvatre u drugom tjednu došašća uvijek su igrale posebnu ulogu u pripravi za Božić. Isto tako i dani bliže priprave za Božić, počevši od 17. prosinca, i danas imaju posebno značenje u izabranim misnim čitanjima i večernjim »O« antifonama u časoslovu. U novije vrijeme prilično je raširena i božićna devetnica. A u srednjem vijeku davale su se i adventske igre.
Kod Hrvatâ došašće je uvijek imalo posebno obilježje, koje se očituje i u raznim narodnim običajima. Ponekad ti običaji imaju i pretkršćanske poganske oznake; mnogi od tih običaja već su pokršteni. U nekim hrvatskim katoličkim krajevima došašće je započinjalo s danom sv. Katarine, 25. studenoga, kada su prestajale svadbe, igre, sijela, itd. S danima sv. Barbare (4. XII.), sv. Nikole (6. XII.), sv. Lucije (13. XII.), sv. Tome (nekada 21. XII.) i Badnjakom (24. XII.) povezani su mnogi običaji došašća kod Hrvatâ katolikâ. No, mnogo više od običajâ vrijeme došašća u našem je narodu obilježeno pristupanjem sakramentu pomirenja, sv. ispovijedi. I to je ono najvažnije.
Ivan Krstitelj i današnjim kršćanima poručuje i viče: »Pripravite put Gospodnji, poravnite mu staze!« (Mt 3, 3) Zatim: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema.» Tako bi proslava Božića bila radosna, a Kristov drugi, slavni dolazak iščekivali bi kršćani radosno, bez straha.
